Harisovi mlinovi za kahvu, sjećanje na vrijeme kada život nije bio “espreso”

0
537
blank
Foto: stav.ba

Francuski putopisac A. Poullet prvi susret s kahvom imao je u Bosni sredinom 17. stoljeća. Očigledno zbunjen i iznenađen viđenim zapisao je doživljaj ispijanja kahve koji je ostao sačuvan u njegovoj bilješci iz 1658. godine a prevod zapisanog nedavno je objavio Adnan Muftarević.

Piše: Nedim Hasić (Stav.ba)

Poullet tako piše: “Pošto su svi obredi svršeni, trpeza dignuta, oni posjedaju da im se posluži kahva, koja je napravljena od nekakvih bobica iz Misira (Egipta), prepečenih u furuni, samljevenih i potemu svarenih u vodi. I najvještijemu čovjeku bi bilo mučno razabrati čega ima većma u ovoj kaši, crnine ili gorčine. Umješnost se sastoji u tomu, da ju se uzimlje u malenom findžanu od porcelana, tako vrelom, da ju nije moguće držati među prstima, ali je divota gledati kreveljenje i savijanje čeljusti kad ju se pije, pošto nije dobra nego ako peče; pa da se ublaži žarkost, oni ju srču zadržavajući dah i proizvodeći neko grgutanje!”

Iako nismo prvaci u Evropi po količini ispijene kahve, stoljećima je ona omiljeni napitak u Bosni i Hercegovini. Stoga nije nikakvo čudo da Sarajevo već 1591. godine ima “jednu dobro uređenu kahvehanu”. Puno prije Pariza u kojem se prva otvara 1672. godine, ili Beča koji svoju prvu kafanu dobija 1683. godine. Kahva je bila i ostala izvorno arapska i njezino pripremanje oduvijek je tamo smatrano znakom velikodušnosti prema gostima. Danas je “qahwa” kulturna baština koju je zaštitio UNESCO. U muslimanskom svijetu poslužiti visokokvalitetnu kahvu je domaćinska je dužnost. Loša kahva smatra se sramotom.

Sarajevska ulica Kovači možda je i najljepša ulica glavnog grada Bosne i Hercegovine. Po starim granitnim kockama kojom je popločana šetač njome siđe u srce Baščaršije. Sa obje strane te kratke ulice male su čajdžinice, kafane, kazandžijske radnje. Miris kahve i čaja prati daleko svakog ko se Kovačima uspinje ili spušta, ko razgleda ili žuri kakvim poslom u čaršiju.

blank
Foto: stav.ba

Na drvenim su stolovima male džezve i findžani, šarena kocka rahat-lokuma obavezan je dekor fotografija za društvene mreže. Ovdje se ne pije espresso, tu se srče jaka crna kahva, zaslađena kockom šećera. Tu se hladi grlo smrekom ili limunadom. I onda svijet, dok se sladi i krijepi tim čudesnim crnim napitkom, ugleda, ušuškanu među ostalim radnjama, najmanju od svih. Malu crvenu magazu koja kao da je netaknuta, koja kao da je pažljivo, da se ne ošteti, prebačena iz nekih drugih vremena u današnje Sarajevo. Radnjicu u čijem je uskom izlogu naslagano samo nekoliko mlinova.

Sarajlije i njihovi gosti iz drugih krajeva Bosne znaju šta to sija u izlogu, oni stariji zastanu da se pogledom na predmete poredane iza stakla sjete svog djetinjstva, dok mlađi pažljivo slušaju kakva je to i za šta služi ta čudna spravica koja ih više podsjeća na kakvu čahuru granate.

Stranci nemaju pojma. Zastanu privučeni kuckanjem iz radnje da pitaju šta to vješte ruke majstora iz magaze prave. Šta to prodaje starija žena koja ih sa osmijehom dočekuje dok joj se tiskaju na pragu. Neobično im je. Magaza ima izlog, ima prodavačicu a ima u tih nekoliko kvadrata i strug, ima i radni sto. Ima i nakovanj. Ima i raznog alata po zidovima, turpija i pinceta. Ima i stegu koju neki zovu škrip. Ima nazad i veliko ognjište, gdje se potpiri vatra da bi se u njoj iskovalo željezo, iako su vreli ljetnji mjeseci. Ima na njenom zidu mutnih, crno-bijelih fotografija sa ljudima u čudnoj nošnji koji, čini se, sjede baš ispred ove radnje ali u neka druga vremena. Ima na zidu i papir za koji turisti nekako znaju da je važan ali ne znaju šta je to lijepim rukopisom po njemu ispisano. Prepoznaju tek da se nešto važno desilo 1922. i 1927. godine.

A onda se oduševe i sve im bude jasnije, onda kada im majstor i žena za koju shvate da je njegova majka kažu za šta služe te male čahure, kada im iz ruke majstora zamiriši mljevena kahva, mljevena samo koji trenutak ranije pred njima upravo u tim čudnim predmetima iz izloga. I onda kupe neobičan suvenir. Nije skup, cijena mu je od 50 do 100 maraka. Čudan je i neobičan kao i zemlja koju su upravo posjetili. Tako jednostavan, prost. A tako sjajan.

blank
Foto: stav.ba

“A nije to neki preskup materijal, mesing i nehrđajući čelik. Od mesinga su ovi žuti, sjajni su od čelika i onda ih ja još ukrasim nekim motivom, da baš budu gizdavi. Traže se i jedni i drugi“, priča nam Haris Jagnjo dok rukama prevrće dijelove mlinova za kahvu. To je majstor iz čijih ruku zamiriši mljevena kahva dok pokazuje kupcima mlin koji je stvorio svojim prstima. Haris je jedini, ne samo u Bosni već i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Jedini koji još uvijek ručno pravi i popravlja mlinove za kahvu.

Danas su oni suvenir, no nekada su bili neizostavan dio svakog doma, skoro pa statusni simbol. Stariji se i danas sjećaju svojih majki koje bi na kuku ili na boku mljele kahvu, sjećaju se da su se i oni nekada, svojim slabašnim rukama, borili sa čeketalom, kada bi im mati „dala da samelju“. Kada bi noževi otupjeli za mljevenje je trebalo mnogo snage pa bi mlin zagurali među noge i onda mljeli objema rukama. „I onda bi ih nama donijeli na servis. Čekalo se na red po tri mjeseca, toliko je bilo posla. Danas nije više tako, danas nam je na popravci jedan ili dva komada sedmično. Ljudi imaju električne mlinove, imaju kući one aparate za espreso, niko više ne melje kahvu. Ali opet imamo narudžbi, kada naruče, trebaju mi dva dana da napravim kompletan mlin.“

A ti koji se sjećaju kako su nekada, kao djeca, mljeli kahvu danas su, uz turiste, najčešće Harisove mušterije. Kupuju sjećanja na djetinjstvo, tragaju za mirisima, nostalgija ih natjera da gurnu ruku u novčanik pa zovu iz Zagreba, Skoplja, Njemačke i traže da im se pošalje mlin. Ali to nije dovoljno da se preživi samo od ovog posla, Haris je saobraćajni inžinjer, radi u jednoj osiguravajućoj kući i tako osigurava egzistenciju.

Ali mlinova se ne odriče, niti se odriče oštrenja noževa i makaza. Jer, nakon što je nedavno umro majstor koji je kod poznate pijace na Markalama imao oštračku radnju, Haris je ostao jedini koji oštri noževe i koji pravi tradicionalna, bosanska sječiva, sa drškom od slonove kosti, koja su nekada najčešće služila za klanje kurbana za bajramske praznike a danas uglavnom kao ukras. Na ognjištu je Harisov otac svojevremeno pravio noževe od vrhunskog čelika za koje je ručno izrađivao i korice od mesinga i drveta.

Prije Harisa ovim su se zanatom bavili njegov dedo Smail koji je izučio zanat od svog amidže Šerifa, od 1912 do 1923. godine. I upravo su njihova imena napisana na onom papiru kojem se stranci dive, krasnopisom kojim se potvrđuje majstorstvo Smaila i Šerifa.

blank
Foto: stav.ba

Prije Harisa i njegove majke popravkom i izradom ručnih mlinova za kahvu bavili su se njegova nana Nezira Jagnjo i njen sin, Harisov babo Abdulah. Baš kao i Haris, njegov je otac radio u Energoinvestu kao mašinbravar a onbda bi psolije posla dolazio u radnu i pomagao majci. Nezira Jagnjo bila je rođena 1910. godine, a bavila se popravkom mlinova od 1957. godine. Zanati su, tako, prije, skoro uvijek prenosili unutar porodica. Tako je i Nezira pričala da je od Smaila naučila popravljati mlinove a onda su tom zanatu podučili svoje sinove.

Kako tada, tako i danas, sve se radilo ručno, starim alatima, stegom i turpijjama koje su i danas u radnji. Isto je od prvog dana i ognjište, ista je i peć kraljica koja ih je grijala u zimskim mjesecima kada su popravljali i pravili mlinove. A mlin nema puno dijelova, vreteno i tulija su glavni dio mlina, okretalom se pokreće unutrašnji dio mlina, mašina koja melje, a u donji dio, hambar, se sakuplja samljevena kahva. I naravno, melje se čeketalom koje se kasnije sklopi i ubaci u mlin. Žuti ili bijeli, svejedno je, mada je žutih više, jer je mesing uvijek bio jeftiniji pa su se žuti bolje prodavali.

Haris ih se ne odriče jer ne može zamisliti svoj život bez mlinova. Njegova mlinarsko-oštračka radnja svoja vrata otvorenima drži duže od stoljeća. I Haris ne želi biti taj koji će ih zamandaliti. Iznad ulaza je originalna, na desetine godina stara reklama. Nožarsko-mlinarska radnja za izradu i opravak vlasnika Jagnjo A. Smaila. Uz slova pomalo naivno nacrtani mlin, makaze i nož. Ovu reklamu postavio je Harisov dedo i nikada je nisu sklonili.

Pričaju da su im jednom turisti koji su bili oduševljeni originalnošću reklame nudili velike novce samo da je kupe. Ali nije bilo šane da je dobiju. Baš kao što su im nuđeni veliki novci da prodaju pepeljaru koju je dedo izradio od austrogarskih metaka, čahure i kopče za opasač na kojoj je lik K und K prijestolonasljednika. Takvih majstora više nema, takvi zanati su izumrli. Sve je plastično, masovno i skoro pa za jednokratnu upotrebu.

Nismo pitali do kada će Haris kuckati i turpijati, do kada će gizdati mesingane hambare za kahvu. Nismo pitali ima li naljednika, hoće li se Jagnje i dalje baviti mlinovima i noževima. Nismo pitali jer nas je bilo strah odgovora. Zato treba uživati, u kahvi i zvuku ručno rađenog mlina, uživati u mirisu hambara u koji se jednim okom zaviri ne bi li se uvjerilo da je samljeveno dovoljno za malu ili veliku džezvu. I u zvuku čeketala koje se samo zavrti kada su sva zrna samljevena.

Izvor: Stav.ba