Nobelovom nagradom ovjenčani roman “Na Drini ćuprija” bh. pisca Ive Andrića, u svom scenskom ruhu, na koje je rediteljski potpis stavio poznati reditelj iz Srbije, Kokan Mladenović, kako ekskluzivno saznaje Faktor.ba, uskoro stiže u Sarajevo! Januara 30. gostovat će na sceni Narodnog pozorišta.
Predstava je nastala 2017., u godini jubileja – 55 godina od dodjele ove prestižne nagrade Andriću, u Srbiji je proglašena pozorišnim spektaklom prvog reda, a u njoj igraju čak 22 glumca Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada.
Predstava nije rađena kao puko prilagođavanje sceni jednog velikog djela, već je autor igrom u njoj želio predstaviti aktuelnu vezu sa sadašnjicom.
U dva sata i četrdeset minuta, koliko traje predstava, nižu se, između ostalog, pozorišno uzbudljive i upečatljive scene historijskih vrtloga i kasapnica: od osmanske vlasti, preko austrougarske, te Prvog i Drugog svjetskog rata do krvavog raspada Jugoslavije. A zastrašujući zajednički imenitelj je ne toliko interes velikih sila i surovost kojom ga ostvaruju, nego mi sami.
– Predstava koju smo radili nije postavljanje školske lektire ili jednog velikog romana na scenu. Naprotiv, to je postavljanje jedne predstave koja koristi taj veličanstveni Andrićev roman da progovori o onome što nam se dešava i što će nam se još dešavati. U predstavi prikazujemo te gotovo pravilne cikluse zla koji se dešavaju na prostoru koji Andrić opisuje, a za tih 400 i više godina, od dizanja mosta do danas, u nekom pravilnom strašnom ritmu smjenjivale su se mnoge žrtave i dželati. Opstali smo, ali, poražavajuće je da poslije svakog tog krvoprolića, poslije velikih promjena, mi ne razmišljamo, ne izvlače se zaključci, nego se nastavlja ta stihija historije. Idemo u nova krvoprolića- kazao nam je Mladenović.
Dakle, poruka predstave bi bila – dok ne počnemo učiti iz prošlosti, ona će se stalno ponavljati?
– Za nas koji smo radili predstavu ona je upozorenju da novi ciklus zla može da nam se dogodi, i da sa nacionalistima na vlastima u Srbiji, Hrvatskoj i BiH, kao i nespremnošću svih naših naroda da se uhvate u koštac sa sopstvenim zlom i sopstvenom odgovornošću sa onim što nam se desilo, nas nažalost čekaju novi ciklusi zla. Mi pratimo fabulu romana, s tim što Andrić veoma mudro roman završava 1918. godine, na samom kraju Prvog svjetskog rata. Mi smo se bavili i ciklusima koji su došli nakon tog kraja romana, i došli smo do današnjih dana. A 1942. godine su ustaše pobili nekoliko hiljada Srba iz istočne Bosne na obali Drine, i to je novi ciklus, a predstava se završava nažalost onako kako se i historija završava, a to je strašnim zločinima nad muslimanskim življem u Višegradu 1992. godine gdje su paravojne formacije Republike Srpske i braća Lukić učinili te zločine. Mi smo prosto dovukli tu historiju do naših dana želeći da upozorimo da to nije neka fantastična priča koja se završava negdje u prošlosti, stotinu godina ranije, nego da je to jedno izuzetno živo štivo koje nas se tiče, koje govori o nama, i koje između ostalog može da nam spasi glave ukoliko smo dovoljno mudri da umijemo da čitamo.
Koliko je za jednog umjetnika i reditelja zahtjevno i odgovorno baviti se historijskim činjenicama, makar one bile spominjane i u romanu pisca poput Andrića?
– Mi smo u predstavi čistih ruku i ubijeđen sam da će to sarajevska publika prepoznati. Pozorište mora da ima svoju moralnu vertikalu i mora da ima svoju ljudsku čistotu. Ono ne može da drži bilo čiju političku stranu, ne može da bude poštapalica aktuelnih vlasti koje će se šprdati sa historijom. Probali smo da čistih ruku progovorimo o onome što se zbivalo, o onome što se bojimo da se može da ponovi. Predstava je rađena prije godinu i po, a u međuvremenu su se dešavale razne stvari koje su te naše analize samo potvrdile. Ako pogledate sramotnu reakciju srpskih vlasti na osuđujuću presudu Mladiću u Hagu, ili sramotnu reakciju hrvatske javnosti i hrvatske politike na to jeftino teatralno ubistvo Slobodana Praljka, ako pogledate da i u samoj BiH ne postoji nikakva spremnost da se suoči sa zločincima iz svojih redova, onda je jasno da je ta predstava urađena u pravom trenutku i da ona čini sve što može da učini jedno umjetničko djelo, a to je da vapi da ljudi razmisle i da se ne ponove stvari koje su nam se dešavale prije 25 godina.
Zanimljivo je da u predstavi glumci govore na nekoliko jezika…
– Da, pa ja sam htio da jezici koji se govore u predstavi budu jezici epohe, da se govori onako kako se govorilo. Ništa tačnije ne smješta radnju u njeno historijsko vrijeme, ništa tačnije ne govori o državama koje su protutnjale na tom prostoru u BiH i u Višegradu, koje je mjesto radnje, kao ti jezici. I sjajni glumci iz Novog Sada jako su se potrudili da čitave monologe, čitave scene odigraju na turskom, mađarskom, njemačkom. Pratimo historiju onakva kakva je bila, zato u predstavi koristimo jezike okupatora, odnosno jezik onih koji čine vlast, dok normalni narod sve vrijeme govori taj naš jezik, onaj koji je Andrić pisao. Poseban doprinos toj predstavi daju ti raznovrsni jezici, jer tako se vidi kako se politički fokusi, kako se ta velika svjetska historija lomila preko tih nekoliko naroda, ili preko jednog grada, na jednom prostoru.
Pretpostavljam i da povratak u toliko historijskih dešavanja zahtijeva komplikovanu scenografiju i kostimografiju?
– Pa ja sam imao sjajne saradnice u Mariji Kalabić i Tatjani Radišić koje su inače moje stalne saradnice, a zajedno smo radili i “Prosjačku operu” u Narodnom pozorištu Sarajevo. Bitno je bilo naći metaforu koja može da izrdži radnju u 400 godina zbivanja, da bude podjednako funkcionalna i u vremenu zidanja mosta, i u 92. godini kada se radnja naše predstave završava. I tu su djevojke zaista napravile izuzetno jasne metaforičke kostime i scenografiju da mi praktično bez ikakvih presvlačenja možemo da funkcioniramo sve vrijeme u jednom dekoru, uz tu sjajnu muziku od Irene Popović. To jeste možda najizazovniji i najznačajniji pozorišni rad ekipe kojom rukovodim i sa kojom radim niz godina.
Jedan od najpoetičnijih i najtragičnijih likova u Andrićevom djelu i Vašoj predstavi je Ćorkan. On u predstavi figurativno živi 400 godina i preživljava sva osjećanja koja se prožimaju kroz skrivenu priču o zlu.
– Pa da, jedna od tih velikih metafora samoga romana i naše predstave je Ćorkan u sjajnom tumačenju glumca Radoja Čupića koji je prvak Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada. Svi smo mi ćorkani pred ovom stihijom historije. Ne pokušavamo da se branimo sopstvenom maštom i imaginacijom. To je naš unutrašnji svijet. Uspije da naraste realno zlo koje nam se dešava i u svakodnevnom životu i naravno kao što Ćorkan u romanu služi za šprdnju, tjeranje šege, i kao što postradava od svega toga što se dešava, tako i mi u relanom životu pokušavamo da preživimo taj višak historije koji nam stalno pada na glavu.