Bila je mlada. Imala je 24 godine, osmijeh, roditelje koji su je voljeli, i cijeli život pred sobom. Zvala se Jasmina Ahmetspahić, rođena 28. januara 1968. u Višegradu.
U junu 1992., dok je Višegrad gorio, dok su komšije ubijali komšije, a ulice mirisale na strah – po Jasminu su došli.
Odveli su je u hotel Vilina Vlas.
Vilina Vlas, spa koji krije grobove
Danas je to turistički objekat. Nude se tretmani, bazeni, opuštanje.
Niko ne govori o sobama u kojima su žene vrištale.
Vilina Vlas je tokom rata bila jedno od najozloglašenijih mjesta silovanja i mučenja u cijelom ratu. Prema izvještajima UN-a, Amnesty Internationala i svjedočenjima preživjelih – tu je sistematski silovano i mučeno oko 200 žena i djevojčica, neke od kojih su imale svega 14 godina. Mnoge nikad nisu izašle žive. Tijela su bacana u Drinu.
Otac Mehmed je toga dana trčao po Višegradu. Molio je znane i neznane, ljude i neljude. Nije mogao spasiti svoju mezimicu.
Četiri dana. Pa prozor.
Četiri dana torture. Četiri dana onoga što se ne smije ni izgovoriti, a što su one morale preživjeti svake minute.
14. juna 1992. Jasmina je otvorila prozor trećeg sprata. I skočila.
Nije to bio kraj u očaju. To je bio izbor. Izbor dostojanstva nad ponižavanjem. Izbor koji su joj silnici nametali, a ona ga je okrenula protiv njih.
Umrla je slobodna.
Pravda kasna i nepotpuna
Željko Lelek, pripadnik MUP-a Republike Srpske, osuđen je 2009. godine na 16 godina zatvora za zločine nad civilima u Višegradu, uključujući i silovanje u Vilinoj Vlasi. Svjedokinje su potvrdile da su bile prisutne kada je silovao Jasminu.
Šesnaest godina. Za to.
Posmrtni ostaci Jasmine pronađeni su tek dvije godine nakon njene smrti, na dnu presušenog jezera Perućac, kamo su zločinci bacali tijela svojih žrtava. Identifikovana je DNK analizom.
Majka Fatima Ahmetspahić čekala je taj odgovor godinama. Nosila je taj bol do svoje smrti 2024. godine, u 86. godini.
Zašto pišemo o ovome?
Jer Vilina Vlas i danas radi. Bez spomen-ploče. Bez obilježja. Gosti se opuštaju tamo gdje su žene umirаlе.
Jer ima onih koji negiraju, prešućuju, relativizuju.
Jer Jasmina nije statistika. Bila je čovjek. Bila je nečija kći, nečija sestra, nečija prijateljica.
I zato što se ovakve stvari ne smiju zaboraviti, ne iz mržnje, nego iz dužnosti prema istini i prema njima.
“Između zločinačkog iživljavanja i smrti odabrala je odlazak s ovog svijeta.” — Višegrađani koji su to zapamtili
Počivaj u svjetlu, Jasmina. Nismo zaboravili