Narativ o talibanskom ponovnom osvajanju Afganistana i njihovim navodnim zlostavljanjima civila popraćen je u međunarodnim medijima ponavljajućom frazom: njihovom željom da ponovno uvedu “šerijat” ili islamski zakon. Ono što se obično ne pojašnjava je šta je “šerijat”.
Oni na zapadu koji nisu upoznati sa historijom islamskog arapskog svijeta i njegovom bogatom sudskom praksom, misle da je “šerijat” debeli i gusti zakonik napisan u srednjem vijeku koji će od sada pa nadalje diktirati život Afganistanaca pod željeznom rukom talibana, piše Stav.
Međutim, “šerijat” nije zakonik ili pravni sistem. “Šerijat” znači “pravi put” na arapskom jeziku, onaj koji muslimani moraju slijediti u svom ispravnom tumačenju svetih tekstova. Koji su, u osnovi, ali ne isključivo, Kur'an i sunnet.
Muslimani svjesni da ovaj zadatak podrazumijeva ispravno tumačenje Objave i da su oni, obični smrtnici, mogli pogriješiti u ovom zadatku, tokom stoljeća razvili su široku, složenu i raznoliku sudsku praksu koju nisu nazivali “šerijatom”, već “fikhom”.
Izraz “šerijat” stoga je potisnut u utopijski koncept, autentično tumačenje Božije volje i svetog zakona koje Njegove riječi sadrže, ali koji nije uvijek eksplicitan i podložan je egzegezi vjerskih stručnjaka, uleme. Treba zapamtiti da Kur'an nije pravna knjiga ili pravni tekst, iako je bio izvor prava.
Islamsku jurisprudenciju, “fikh”, oduvijek je u arapsko-islamskom svijetu karakterizirala raznolikost pravnih škola, raznolikost tumačenja i stalna i živa rasprava među pravnicima. I neko će pomisliti da je to ta praksa koju talibani i druge fundamentalističke skupine – Al Kaida ili Boko Haram – žele provesti.
No, nije tako, oni ne žele primijeniti tu klasičnu sudsku praksu niti namjeravaju povratak, kako se često pogrešno vjeruje, na srednjovjekovne tradicije, već savremeno tumačenje islama, čiji je glavni zajednički nazivnik da je njihov i nije predmet rasprave.
Većina fundamentalističkih pokreta duboko ne poznaje pravnu tradiciju islamskog svijeta, a to je zbog historijskih razloga. Dolaskom kolonijalnih sila između 18. i 19. stoljeća, zemlje s većinskim muslimanskim stanovništvom zamijenile su svoju sudsku praksu zakonskim kodeksima zapadnih sudova. Dogodila se kanonizacija do tada njima nepoznatog zakona.
Uticaj religije u tim novim kodeksima, štoviše, sveden je na pitanja koja se odnose na porodično pravo. To je još uvijek slučaj u većini muslimanskih zemalja.
Ova je promjena imala nekoliko posljedica, uključujući duboku promjenu u obrazovanju pravnika. Nije im više bilo potrebno vjersko obrazovanje, a, kao na Zapadu, znanje o teologiji i klasičnoj pravnoj doktrini potisnuto je u ruke nekolicine. Broj uleme je drastično smanjen, a njihova obuka često je vrlo površna, jer ne ide mnogo dalje od čitanja svete knjige, u mnogim slučajevima čak ni na izvornom jeziku.
Kada su se pojavili prvi fundamentalistički pokreti, oni koji su pozivali na povratak u prošlost prvih dana islama i pozivali na regeneraciju islamskog svijeta, nije bilo uleme koja bi odgovorila na njihove vjerske diskurse. Islamistička se propaganda od tada širila poput požara usred ravnodušnosti većine dobrih muslimana koji poštuju zakone svojih zemalja i neke uleme nesvjesne vlastite pravne tradicije.
“Šerijat” koji talibani žele provesti biće vrlo vjerojatno mješavina njihovog pojednostavljenog i rigidnog tumačenja njihovih Kur'anskih čitanja i kulturnih tradicija koje poistovjećuju s religijom. To neće biti povratak islamskoj sudskoj tradiciji rođenoj u srednjem vijeku i nedostajat će mu lijepa srednjovjekovna vrlina, strah od Boga, strah od pogrešnog tumačenja božanske poruke.
Taj je njihov „šerijat“ u biti nepravedan, to je nametanje njihovog stanja terora pod izgovorom da žele “provesti šerijat”.
Izvor: Stav.ba