Ko je, zapravo, Djed Mraz

0
124
blank
Foto: Shutterstock

Ako ga pitate, svako će vam dijete reći isto. Djed Mraz je sa Sjevernog pola. Ali njegova je priča ipak ozbiljnija i kompleksnija, a njegova historija puno više od noćnog obilaska svijeta na Novu godinu.

Ono što danas poznajemo pod nazivom Djed Mraz rođeno je na Mediteranu, evoluiralo kroz sjevernu Evropu i konačno poprimio oblik koji nam je danas tako poznat u Sjedinjenim Državama.

Slike svetog Nikole, izvornog pretka Djeda Mraza, znatno se razlikuju, ali niti jedna od njih ne nalikuje previše rumenom starcu s bijelom bradom na kakvog smo danas navikli. Jednu od najuvjerljivijih slika pravog svetog Nikole koje imamo, nisu stvorili antički umjetnici, već forenzičari za rekonstrukciju lica.

Posmrtni ostaci grčkog svećenika koji je živio u 3. i 4. stoljeću nalaze se u Bariju u Italiji. Kada je 1950-ih popravljena kripta bazilike Svetog Nikole, svečeva lobanja i kosti dokumentirane su rendgenskim snimkama i hiljadama detaljnih mjerenja.

Caroline Wilkinson, antropologinja lica na Sveučilištu Manchester, Engleska, koristila je ove podatke i simulacije provedene s najsavremenijim softverom kako bi napravila rekonstrukciju lika tog čovjeka. Wilkinson je originalnom imenjaku Djeda Mraza vratila ljudsko lice, lice sa slomljenim nosom vjerojatno tokom progona kršćana pod rimskim carem Dioklecijanom.

blank

Kako je Sveti Nikola postao stanovnik Sjevernog pola koji dijeli božićne darove? Bio je Grk koji je rođen oko 280 godine i postao je svećenik Mire, malog rimskog grada u današnjoj Turskoj. Nikola nije bio ni debeo ni veseo, ali je stekao reputaciju buntovnog i strastvenog branitelja crkvenog nauka tokom “Velikog progona”, kada su spaljivane Biblije, a svećenici bili prisiljeni odreći se kršćanstva ili bili pogubljeni.

Nikola je prkosio i proveo je godine u zatvoru prije nego što je Konstantin dao legitimitet kršćanstvu u svom carstvu. Nikolina slava potrajala je dugo nakon njegove smrti (6. decembra, nepoznate godine, sredinom 4. stoljeća) jer su se za njega vezala mnoga čuda i štuju se i danas, bez obzira na povezanost s Djedom Božićnjakom.

Nikola se proslavio među svecima jer je bio zaštitnik brojnih grupa, od mornara do čitavih naroda. No, oko 1200. godine, kako je objasnio historičar Gerry Bowler, autor knjige Biografija Djeda Mraza, postao je poznat kao zaštitnik djece i nositelj čarobnih darova.

U jednoj od prića o njegovim čudima Nikola je ušao u gostionicu čiji je vlasnik upravo ubio troje djece i držao njihova raskomadana tijela u bačvama u podrumu. Ne samo da je otkrio zločin, nego je i uskrsnuo žrtve. “To je bila jedna od stvari koja ga je učinila zaštitnikom djece.”

Tokom stotina godina, od 1.200 do 1.500 Sveti Nikola je bio neprikosnoveni darovatelj i zvijezda proslava koje su se održavale 6. decembra. Svecu su dodate neke od osobina ranijih evropskih božanstava, poput rimskog boga Saturna ili norveškog Odina, s bijelom bradom i čarobnim moćima, poput sposobnosti letenja. Takođe je pazio da se djeca pridržavaju pravila, da se mole i da se dobro ponašaju.

Ali nakon protestantske reformacije, sveci poput Nikole pali su u nemilost u velikom dijelu sjeverne Evrope. “To je bilo problematično”, kaže Bowler. “Volite svoju djecu, ali ko će im sada donijeti darove?” U mnogim je slučajevima taj zadatak dopao Malom Isusu a datum je sa 6. decembra izmijenjen na 25. decembar. No Isusu je dodat strašni pomagač koji je nosio darove i prijetio djeci.

Neke od ovih jezivih germanskih figura temeljile su se na Nikoli, koji više nije bio svetac već prijeteći pomoćnik poput Ru-klausa, Aschenklasa i Pelznickela. Smišljeni su kako bi se kod djece izazvalo lijepo ponašanje inače bi dobila batine ili bili oteti. Iako izgledaju vrlo različito od veselog čovjeka u crvenom, ovi će šareni likovi kasnije odigrati ulogu u stvaranju samog Djeda Božićnjaka.

blank

U Nizozemskoj su djeca i porodice jednostavno odbijale odreći Svetog Nikole kao nositelja darova. Usvojili su su Sinterklaasa i to ime ponijeli sa sobom u kolonije Novog svijeta, gdje su takođe opstajale legende o dlakavim i zastrašujućim germanskim nositeljima darova.

Međutim, prvi Božići u Sjedinjenim Državama nisu nalikovali na današnje praznike. Ovaj je praznik odbačen u Novoj Engleskoj, a na drugim mjestima postao je nešto poput paganskih Saturnalija, društvena zabava puna alkohola i vike. Kasnije, u prvim desetljećima 19. stoljeća, sve se promijenilo zahvaljujući nizu pjesnika i književnika koji su oživljavanjem i reformiranjem Svetog Nikole nastojali Božić pretvoriti u porodično slavlje.

U knjizi Washingtona Irvinga „Knickerbocker's History of New York“ iz 1809. prvi je put prikazan Nikola koji puši lulu dok leti iznad krovova grada dijeleći darove dobrim dječacima i djevojčicama.

Godine 1821. anonimna ilustrirana pjesma pod nazivom „Prijatelj djece“ otišla je mnogo dalje u oblikovanju modernog Djeda Mraza povezujući ga s Božićem. To je bio konačan, današnji izgled Djeda Mraza. Preuzeli su čarobnu distribuciju darova od Svetog Nikole, uklonili su svaku vjersku notu i obukli su Djeda Mraza u crveno sa bijelim krznom.

Ovaj lik je donio darove dobrim momcima i djevojkama, ali je donio i brezov prut, koji po stihovima pjesme, “usmjerava ruku roditelja kada njihova djeca odbace put vrline”. Samo je jedan sob vukao Djeda Mraza, ali su i vozač i posada doživjeli veliku preobrazbu sljedeće godine.

blank

Godine 1822. Clement Clarke Moore napisao je “Posjeta sv. Nikole“, poznatu i kao „Noć prije Božića“, za svoje šestero djece, bez namjere da se pridruži novonastalom fenomenu Djeda Božićnjaka. Sljedeće je godine objavljena anonimno, a slika debeljuškastog, veselog Djeda Mraza, prikazana u njoj kako vozi saonice koje vuku osam sobova, ostala je do danas.

U 19. stoljeću slika Djeda Božićnjaka standardizirana je kao slika odrasle osoba normalne veličine odjevene u crveno s bijelim krznom, koja putuje sa Sjevernog pola u saonicama sa sobovima i bdije nad djecom. Najzaslužniji za punačko lice Djeda Božićnjaka bio je Thomas Nast, tada poznati politički karikaturista.

Kada je postao sveprisutan i poznat, američki Djed Mraz doživio je obrnutu migraciju u Evropu, zamijenivši zastrašujuće nositelje darova i dobivši lokalna imena poput Père Noëla u Francuskoj ili Santza Clausa u Španiji.

U Rusiji je Djed Mraz došao u sukob s Staljinom. Prije ruske revolucije, Ded Moroz je bio božićni lik i imao je crte lica poput nizozemskog Sinterklaasa. Kada je stvoren Sovjetski Savez, komunisti su ukinuli proslavu Božića i darovatelje.

blank

“Dakle, 1930-ih, kada je Staljin trebao podršku, dopustio je da se Ded Moroz ponovno pojavi u javnosti, ne kao nositelj božićnih darova, već kao novogodišnji lik”, priča Bowler. Pokušaji da se Božić zamijeni u Rusiji bili su neuspješni, kao i sovjetski pokušaji širenja sekularne verzije Deda Moroza, obučenog u plavu odjeću kako bi se izbjegla zabuna s Djedom Božićnjakom u Evropi.

“Kamo god da su otišli nakon Drugog svjetskog rata, Sovjeti su pokušavali zamijeniti domaće nositelje darova u mjestima poput Poljske ili Bugarske”, objasnio je Bowler. “Ali mještani su držali jezik za zubima sve do pada Sovjetskog Saveza 1989. i obnovili vlastitu tradiciju. Djed Mraz je i dalje politizirana figura diljem svijeta. Američki vojnici proširili su svoju verziju ovog veselog velikog čovjeka diljem svijeta u godinama neposredno nakon Drugog svjetskog rata, a općenito je bio dobro prihvaćen kao simbol američke velikodušnosti u obnovi ratom razorenih zemalja“, kaže Bowler.

Ipak, danas ljudi u mnogim zemljama imaju Djeda Božićnjaka na vlastitom popisu loših dječaka, bilo zato što on predstavlja komercijalizaciju Božića na račun Isusa Krista ili jednostavno zato što to nije lokalna tradicija. U zemljama poput Češke, Nizozemske, Austrije i Latinske Amerike postoji snažan pokret protiv Djeda Mraza jer tamo pokušavaju očuvati vlastite običaje i vlastite nositelje božićnih darova te ih zaštititi od američkog Djeda Mraza.

Izvor: Stav.ba