Kodrić o Prvom bošnjačkom saboru: Povratak imenu, povratak sebi

0
230
blank
Screenshot/YouTube

Prvi bošnjački sabor, održan u Sarajevu 27. i 28. septembra 1993. godine, temeljno je važan događaj u historiji Bošnjaka kao naroda.

To je dan kad su Bošnjaci, nakon desetljećâ života bez imena, ili života pod tuđim, njima stranim imenima, napokon vratili svoje stvarno, historijsko narodno ime, i sebi i svijetu obznanili se onakvima kakvi su oduvijek bili – kao Bošnjaci. To je, dakle, dan povratka svojem imenu, povratka sebi, izjavio je za Fenu prof. dr. Sanjin Kodrić, predsjednik BZK “Preporod” u povodu godišnjice istorijskog skupa koji je održan u ratom opkoljenom Sarajevu.

Referirajući se na značajan datum, Kodrić ističe da kao i svaki drugi narod, Bošnjaci su uvijek znali ko su, baš kao što su znali i ko nisu, ali nisu uvijek bili u mogućnosti izraziti svoju svijest o sebi, pa čak ni nazvati se svojim vlastitim imenom.

“Historijski izvori najprije pamte srednjovjekovne Bošnjane, a onda, u kasnijoj jezičkoj varijanti, Bošnjake, pri čemu su to, i u starijem i u novijem jezičkom izričaju, ljudi Bosne, ne samo današnje već i one znatno šire, a čije su povijesne granice ispisane upravo imenom njezinih žitelja, njihovim bosanskim jezikom i brojnim drugim oblicima njihove kulture, sve do grobišta njihovih davnih predaka pod stećcima… I u srcu zemlje, oko rijeke po kojoj je dobila ime, i na njezinim najudaljenijim stranama, Bosna je bila ono gdje su živjeli Bošnjaci, baš kao što su Bošnjaci živjeli ondje gdje se protezala nekadašnja Bosna.

Kako to otkriva i jezik kao sveobuhvatni repozitorij kulture i pamćenja svakog naroda i njegova identiteta, Bošnjaci i Bosna, i ona savremena i ona povijesna, neraskidivo su povezani, tako da bez jednog nema ni drugog. Pa ipak, uprkos zemlji Bosni i stotinama godina njezine državnosti, posebno od 19. stoljeća pa nadalje, na temeljima različitih iredentističkih ili drugih ideologija, ime Bošnjak sve upornije se marginalizira i negira, potire, zabranjuje i potiskuje u zaborav, u gotovu i završenu prošlost bez sjećanja, što je bilo i u direktnoj vezi s osporavanjem same Bosne kao historijske i savremene državne i društvene činjenice.

Tako se desilo da su Bošnjaci postali “narod bez imena”, narod bez svojeg zvaničnog narodnog identiteta, odnosno narod koji se konačno trebao “preliti” i “utopiti” u nešto drugo, u neki drugi, nevlastiti identitet ili nestati kao bezoblična etnička masa. Nije to bilo zato što su Bošnjaci “lutali” u svojem identitetu, zašto što stvarno nisu znali ko su, već zato što nisu mogli biti to što jesu…”, pojašnjava Kodrić.

Naglašava kako je niz je historijskih primjera, sve redom teških, o tragičnom bošnjačkom udesu nemanja prava na svoje stvarno ime i identitet.

“Zato i nije čudno što su Bošnjaci kao narod pretrpjeli svojevrsnu kolektivnu identitetsku amneziju – toliko strašnu da su i sami potisnuli, pogotovo u javnosti, čak i svoje vlastito ime, umjesto kojeg su, htjeli – ne htjeli, prihvatali ma koju nominacijsku nužnost ili mimikriju koja im je osiguravala kakav god opstanak, mada su se i tad, uvijek, osjećali svojima, onim što stvarno jesu”, kaže Kodrić.

Tek od druge polovine šezdesetih i početka sedamdesetih godina 20. st. kod Bošnjaka se, u nešto drugačijim društveno-političkim i ideološkim okolnostima, dešava svojevrsni narodni preporod – preporod njihove identitetske samosvijesti, koji će korespondirati i s promjenama položaja Bosne i Hercegovine u nekadašnjoj jugoslavenskoj federaciji, a koji će kao važne etape imati najprije priznavanje religijskog kao etničkog, a potom i nacionalnog imena Musliman, da bi svoj vrhunac ovaj proces doživio upravo na Prvom bošnjačkom saboru.

“Stoga, narodno ime Bošnjak, davnašnje po postanku i s korijenom u dalekom bosanskom srednjovjekovlju, nije izmišljeno nego je tek obnovljeno na Prvom bošnjačkom saboru, baš kao što nije izmišljen ni jednako star naziv bosanski jezik ili bilo koji drugi stvarni marker identiteta i kulture Bošnjaka. Naprosto, na Prvom bošnjačkom saboru Bošnjaci su konačno prekinuli desetljeća nametnute im kolektivne identitetske amnezije i ostvarili svoje prirodno pravo na svoje stvarno ime, kao i svaki drugi narod, sve to u namjeri da isključivo definiraju sebe, bez ikakve zle misli o drugom, posebno ne o onima s kojima dijele stoljeća života u njihovoj zajedničkoj domovini”, rezimira Kodrić historijski značaj Prvog bošnjačkog sabora.

Prvi bošnjački sabor održan je u ratnom, opkoljenom Sarajevu, u uvjetima agresije na državu Bosnu i Hercegovinu i borbe za goli opstanak.

“Pa ipak, bio je to trenutak slobode, jedan od najvećih u novijoj historiji Bošnjaka. U toj neraskidivoj isprepletenosti strahote stradanja i uzvišenosti oslobađanja simbolički se sažima dugo i teško bošnjačko vraćanje svojem imenu, vraćanje sebi”, zaključuje Kodrić u autorskom tekstu objavljenom danas u magazinu za kulturu i društvo Biserje.

Izvor: Fena