Odmah po završetku Drugog svjetskog rata, Jusuf hodža Handžo, mlad i obrazovan, preuzeo je imamsku dužnost u nekoliko nevesinjskih sela. Kasnije je služio u kasabi, u Mostaru i širom Hercegovine. Bio je odvažan, predan vjeri i nekompromitovan ratom – osobine koje su ga činile vrijednim, ali i sumnjivim novoj vlasti.
“Efendija, ti si najobrazovaniji čovjek u Nevesinju, ti znaš da si i efendija. Biraj mjesto i kancelariju u općini u kojoj ćeš raditi, samo da ti kažemo – zato što si efendija ne možeš biti predsjednik Općine. Ostavi džube i ahmediju i odmah dođi da radiš”, nagovarali su ga članovi Komunističke partije.
Jusuf hodža nije popustio. Tri mjeseca moljakanja prošla su, a on je ostao vjeran svom pozivu i odjeći svojih predaka. Tada su počeli pritisci: seljanima je zabranjeno da šalju djecu u mekteb, a svako ko bi mu pružio i najmanju pomoć – čak i kašiku masla – bio je kažnjavan.
Ipak, Jusuf hodža Handžo nije posustao.
Pod zamračenim prozorima, u tajnosti i strahu od uhodâ, nastavio je učiti djecu osnovama vjere.
“Za dvije-tri godine koliko je to trajalo, nikad nisam požalio što sam ih odbio. Nikad nisam došao u iskušenje pa se osilio na dragog Allaha što mi šalje ovako teška iskušenja. Ni kad su djeca bolovala, a ja nisam imao ni socijalnog ni zdravstvenog osiguranja, nismo odustali. Sve smo to, hvala Allahu, preturili preko glave”, prisjećao se u jedinom intervjuu u svom životu.
Na kraju, kad su se vlast i ljudi oko njega “najeli i zapasali”, ostavili su ga na miru.
Pustili su ga da bude hodža, bez pomoći i bez ometanja. Jusuf hodža Handžo ostao je simbol predanosti, hrabrosti i vjere, čovjek koji je pod najtežim okolnostima izdržao iskušenja i ostao vjeran svojoj misiji, objavio je Preporod.