Zendayin nastup na londonskoj promociji filma Christophera Nolana “Odiseja” privukao je pažnju ne samo zbog njenog stila inspirisanog mitovima, već i zato što su naušnice koje su upotpunjavale njen izgled navodno uključivale drevne iranske zlatne predmete stare otprilike 3.000 godina.
Londonski trgovac Barron London opisao je predmete kao dvije zlatne medaljonske pločice povezane s periodom Ziwiye u Iranu. Britanski draguljar Glenn Spiro kasnije je umetnuo pločice u žuto zlato i okružio ih modernim dijamantima, pretvarajući arheološke predmete u luksuzni nakit koji se može nositi.
Zendayina odjevna kombinacija sastavljena je kao primjer “metodnog oblačenja”, pristupa crvenog tepiha u kojem su glumčeva odjeća i dodaci inspirisani likom, okruženjem ili vizualnim svijetom filma.
Dok Zendaya navodno portretira Atenu, grčku boginju povezanu s mudrošću i ratovanjem, njena bijela haljina u stilu Jacquemusa, prekrivena kosa i zlatni nakit predstavljeni su kao moderna interpretacija drevne mediteranske simbolike.
Ipak, pojavljivanje je također pokrenulo šire pitanje koje nadilazi modu slavnih osoba: šta se dešava kada se predmet povezan s drevnom kulturom izvuče iz svog historijskog okruženja, redizajnira i vrati kao luksuzni dodatak?
Prema opisu Barrona Londona, nakit je uključivao “dvije zlatne medaljonske pločice iz perioda Ziwiye u Iranu”, koje je Spiro redizajnirao dijamantima i žutim zlatom.
Ovaj opis smješta drevne komponente unutar kulturnog svijeta povezanog sa Ziwiye, arheološkim nalazištem u Iranu poznatim po predmetima od zlata, srebra i slonovače. Blago Ziwiye navodno je otkriveno u blizini tvrđave Ziwiye 1947. godine, iako su predmeti koji se pripisuju grupi od tada raštrkani po muzejima i privatnim kolekcijama.
Predmeti povezani sa Ziwiyeom navodno se mogu pronaći u institucijama uključujući Metropolitanski muzej umjetnosti u New Yorku, Louvre u Parizu i Britanski muzej u Londonu. Zendayine naušnice, međutim, pokazuju kako se predmeti koji se pripisuju istom kulturnom okruženju mogu pojaviti i na međunarodnom tržištu luksuznih predmeta.
Dostupni opisi navode približnu starost pločica i kulturnu atribuciju, ali ne objašnjavaju kako su predmeti prešli iz Irana u privatno vlasništvo ili na kraju stigli do londonskog trgovca nakitom. Taj izgubljeni put je važan jer historija vlasništva nad antikvitetom, često nazivana njegovim porijeklom, pomaže u utvrđivanju odakle je predmet došao, kako je promijenio vlasnika i da li je legalno uklonjen sa svog mjesta porijekla.
Transformacija koju je Spiro proveo učinila je više od pukog pružanja novog okruženja pločicama. Ugradnjom dijamanata i modernog zlatnog rada oko drevnih komada, dizajner je spojio arheološki materijal u savremeni komercijalni objekt.
Ovaj pristup mijenja način na koji se pločice doživljavaju. Umjesto da se prikazuju kao dokaz drevnog društva, s informacijama o njihovoj proizvodnji, namjeni i arheološkom kontekstu, one se predstavljaju kroz kulturu slavnih, modnu fotografiju i luksuzni brending.
Njihov historijski identitet ne nestaje, jer su njihova starost i iransko porijeklo ključni za način na koji se nakit promovira. Istovremeno, ta historija se koristi za izgradnju rijetkosti, vizualnog utjecaja i komercijalnog prestiža predmeta.
Napetost stoga proizlazi iz načina na koji antika istovremeno obavlja dvije uloge. Ostaje sačuvani predmet iz drevne kulture, ali je također pretvoren u moderni dodatak namijenjen nošenju, fotografiranju i divljenju na crvenom tepihu.
Zendayin stil je osmišljen kako bi se istaknuo drevni grčki svijet Odiseje, ali pločice korištene u naušnicama pripisuju se drevnom Iranu, a ne Grčkoj. Njihova upotreba pokazuje kako stil crvenog tepiha može spojiti predmete i vizualne reference iz različitih kultura pod širokom idejom “drevnog svijeta”.
Za publiku koja nije upoznata s razlikama između ovih društava, rezultat može stopiti odvojene historije u jednu egzotičnu sliku. Grčka mitologija, iranski zlatarski radovi i moderni evropski dizajn nakita su spojeni jer stvaraju uvjerljiv izgled crvenog tepiha, iako potiču iz različitih kulturnih i historijskih okruženja.
Ovo ne čini naušnice manje vizualno efektnim, ali skreće pažnju sa specifične zajednice koja je proizvela originalne pločice. Drevni predmeti su napravljeni da odgovaraju temi holivudske produkcije, dok je njihova vlastita kulturna pozadina svedena na kratak prodajni opis.
Debata oko Zendayinih naušnica u konačnici je veća od jednog glumca, dizajnera ili promotivnog događaja. Ona okuplja ponavljajuće zabrinutosti o raseljanim antikvitetima, privatnom kolekcionarstvu i pretvaranju kulturne baštine u luksuznu robu.
Kada se drevni predmet pretvori u savremeni nakit, granica između očuvanja i potrošnje postaje teže povući. Pločice fizički opstaju, ali njihovo značenje se filtrira kroz dijamante, modni brending i zahtjeve filmske promocije.
Zendayin izgled stoga naglašava neriješenu kontradikciju na međunarodnom tržištu antikviteta: drevni predmeti se slave zbog kultura koje su ih stvorile, ali se mogu odvojiti od tih kultura i vratiti kao ekskluzivni predmeti za moderno izlaganje.