Dao je svijetu kapitalna književna djela, ozbiljne priče o korupciji u svojoj zemlji i teškim iskustvima u kršenju ljudskih prava i sloboda. Mario Vargas Llosa bio je univerzalni majstor riječi. Preminuo je u nedjelju, 14. aprila, kasno naveče u Limi, Peru. Imao je 89 godina.
Priredila redakcija časopisa Bosna
Njegov doprinos kao intelektualne ikone odjeknuo je među glasovima koji su branili pravo kosovskih Albanaca da slobodno žive u svojoj zemlji. Podržavao je NATO-vu kampanju bombardovanja bivše Jugoslavije i stajao uz žrtve. Njegovom smrću svijet je izgubio književnog diva, a politička filozofija izgubila je primjer koji se smatrao fenomenom.
Za svoju književnost dobio je Nobelovu nagradu 2010. godine, takođe je dobitnik drugih važnih svjetskih književnih nagrada. Godine 2019. objavljena je zbirka njegovih eseja pod naslovom “Kosovsko pitanje”.
U eseju “Miloševićeva glava”, objavljenom tačno 26 godina prije svoje smrti, 13. aprila 1999., u argentinskom listu “La Nacion”, izrazio je svoje stavove i analize o situaciji na Kosovu, kao i o propagandi protiv Kosova i Bosne.
“Siguran sam da bi, da je zajednica koja je doživjela patnje i pljačku kakvu su doživjeli Bošnjaci ili kakvu sada doživljavaju Kosovari bila kršćanska, reakcija javnog mnijenja i zapadnih vlada bila mnogo brža i da nikada ne bi bilo dijelova šireg javnog mnijenja na Zapadu koji bi insistirali da njihove vlade stoje po strani pred ovim zločinima”, napisao je, između ostalog, podržavajući NATO-vo bombardovanje bivše Jugoslavije.
Miloševićeva glava:
NATO ne treba kriviti za svoju intervenciju u Jugoslaviji, već za to što je intervenirao deset godina prekasno i za grešku što je javno objavio isključenje svih kopnenih vojnih intervencija, što je beogradskoj diktaturi dalo zeleno svjetlo za provedbu plana etničkog čišćenja na Kosovu, jednog od najstrašnijih zločina protiv čovječnosti ovog stoljeća, uporedivog po prirodi, iako ne po broju, s holokaustom Jevreja koji je počinio Hitler, ili s istrebljenjem naroda koje je poduzeo Staljin u pokušaju rusifikacije Sovjetskog Saveza.
Kao što je napisao Alen Finkelkraut, rat na Kosovu počeo je 1989. godine, kada je Slobodan Milošević, pokrenuvši žestoku kampanju srpskog nacionalističkog uzdizanja koja mu je dala apsolutnu moć (i, istovremeno, ubrzala raspad jugoslovenske Federacije), ukinuo autonomni status ove pokrajine, zabranio kosovskim Albancima pristup njihovim školama i bilo kakvo javno predstavljanje, i, iako su činili devedeset posto stanovništva, pretvorio ih u građane drugog reda u odnosu na preostalih deset posto (srpsku manjinu).
Da su u tom trenutku zapadne zemlje podržale demokrate koji su se u Jugoslaviji opirali moćnom aparatčiku (koji je, kako bi učvrstio svoju moć, zamijenio svoju marksističku ideologiju nacionalizmom i izazvao Slovence, Hrvate, Bošnjake i Kosovare, prijetnjom srpske hegemonije nad Federacijom, te stvorio klimu podjela i ksenofobije, s ciljem sprječavanja demokratizacije Jugoslavije, što bi završilo njegovu političku karijeru), Evropa bi bila pošteđena dvjesto hiljada mrtvih u Bosni i patnji koje je Balkan proživljavao od tada, uključujući, naravno, patnje samih Srba.
Problem nije Kosovo, kao što prije toga nije bio problem drugih kultura koje su činile jugoslovensku Federaciju – Slovenija, Bosna i Hrvatska – a sada su nezavisne republike. Problem je bio i jest diktatura Miloševića, glavni izvor etničkih sukoba i histeričnog izbijanja nacionalističkih osjećaja koji su zapalili Balkan.
Da je u Beogradu bila demokratija, odvajanje tih regija bilo bi mirno kao razvod između Slovačke i Češke, koji je ostvaren bez ijednog ispaljenog metka. Ali, vjerojatnije, s demokratskim režimom, raspad jugoslovenske Federacije ne bi se dogodio i opstao bi unutar fleksibilnog sistema suživota različitih kultura, vjerovanja i tradicija, prema modelu Švicarske i Belgije.
Da bi to bila razumna solucija, sada priznaju mnogi neodgovorni evropski čelnici koji su, kako bi stekli područja političkog i ekonomskog utjecaja, poticali dezintegraciju Jugoslavije i čak subvencionirali i naoružavali lokalne nacionalističke pokrete.
Ova kratkovidnost favorizirala je Miloševićev režim, koji je, transformiran u simbol srpskog nacionalizma i potpomognut demagoškom, viktimizirajućom kampanjom, prije nego što je krenuo na Kosovo, proveo pravu unutarnju političku čistku, eliminirajući bilo kakav ozbiljan oblik opozicije i kritike.
Nema sumnje da su bombardovanja koja je jugoslovensko stanovništvo pretrpjelo od strane NATO-a bila izvanredna korist za Miloševića, jer je u njegovoj zemlji svako ko mu se suprotstavlja sada optužen za izdaju domovine.
Ali iz ove stvarnosti nije potrebno izvoditi argumente koje koriste neke naivne duše protiv NATO-ve intervencije. Naprotiv, mora se zaključiti da razlog za ovu intervenciju, ako želi jednom za svagda okončati etničko čišćenje i kolektivne zločine na Balkanu, mora biti svrgavanje Miloševićeva autoritarnog režima i uspostava vlade slobode i zakonitosti u Beogradu.
Sve dok hidrina glava ostaje netaknuta, nije važno koliko je pipaka odsječeno, oni će se reproducirati i nastaviti otrovati Jugoslaviju i njezinu okolinu.
Ovoj tezi suprotstavljaju se neki gospodari, koje Daniel Kon-Bendit, u jednom od najboljih članaka koje sam pročitao o Kosovu, naziva “suverenistima”. Ko su oni? Neki trijezni gospodari, vrlo poštovatelji zakona, za koje je saveznička intervencija u Jugoslaviji pravna monstruoznost, jer je Kosovo sastavni dio te nacije, a problemi Kosova su stvar unutrašnje politike, pa kada međunarodna zajednica napada suverenu naciju, dovodi u opasnost cijeli međunarodni pravni poredak.
Prema ovom kriteriju, u ime apstraktnog suvereniteta, Milošević je trebao imati slobodne ruke za čišćenje Kosova ubistvima ili nasilnim protjerivanjem dva miliona Kosovara koji blokiraju njegove planove, što je, štaviše, počeo činiti prije NATO-vih bombardovanja, s istom uvjerenošću s kojom je Hitler čistio Evropu od Jevreja.
Suverenitet ima određene granice, a ako vlada krši najosnovnija ljudska prava i počini zločine protiv čovječnosti, masovnim ubistvima i politikama etničkog čišćenja poput Miloševića, demokratske zemlje (koje su, srećom, danas također najmoćnije i najuspješnije) imaju obavezu djelovati, zaustaviti ove zločine.
Svaki oružani napad je strašan, naravno, jer uvijek uključuje nevine žrtve. Ali ekstremni pacifizam samo pogoduje tiranima i fanaticima koji nisu ograničeni nikakvim moralnim skrupulama u svojim djelima i, na kraju, služi samo za odgađanje vojnih intervencija koje na kraju uzrokuju veću i ozbiljniju štetu od one koju su namjeravali izbjeći neintervencijom.
Da je demokratski Zapad bombardovao Hitlera kada je to Churchill zahtijevao, dvadeset miliona mrtvih u Drugom svjetskom ratu bilo bi daleko manje, a holokaust bi bio izbjegnut. Da je tokom Zaljevskog rata predsjednik Bush obavio svoju dužnost svrgavanjem Saddama Husseina i dopuštanjem Iraku da se emancipira od autoritarizma, možda bi se tamo dogodilo ono što se dogodilo u Panami nakon pada Noriegine tiranije: stvaranje civiliziranog režima koji ne prijeti svojim susjedima, kojim upravlja zakon i koji poštuje javne slobode.
Međutim, ovdje nije riječ o promoviranju sistemskih vojnih intervencija naprednih demokratija protiv svih autoritarnih režima koji se šire svijetom. To je iluzija. Štaviše, nije sigurno da bi demokratija donesena oružjem bila prihvaćena i dala rezultate (iako se to dogodilo u najvažnijim slučajevima, poput Njemačke i Japana).
Ali tražiti međunarodni poredak u kojem bi se od svih režima zahtijevalo minimalno poštivanje ljudskih prava i niz oštrih sankcija demokratskih nacija protiv onih koji očito krše ta prava, progonom na temelju vjere, rase ili etničke pripadnosti te ubistvima ili protjerivanjem manjina. Te sankcije mogle bi biti ekonomske i političke (koje su bile uspješne u Južnoj Africi i na Haitiju) ili, iznimno, vojne, kada je, kao u slučaju Kosova, riječ o zaustavljanju istrebljenja cijelog naroda zbog nacionalističkog delirija tiranina.
U ovom trenutku već je očito da upotreba riječi “istrebljenje” savršeno odgovara operaciji Slobodana Miloševića na Kosovu. Operacija je započela usred pregovora u Rambouilletu, mobilizacijom (suprotno dogovorima iz oktobra prethodne godine) 40.000 vojnika jugoslovenske vojske protiv Kosova i hermetičkom izolacijom pokrajine protjerivanjem međunarodnog tiska.
Svjedočanstva prikupljena od kosovskih izbjeglica u Makedoniji i Albaniji ukazuju na hladnokrvno planiranje, izvršeno s naučnom preciznošću. U okupiranim selima mladići se odvajaju od djece, starci od žena, i ubijaju, ponekad ih prisiljavajući da prvo iskopaju vlastite grobove. Preživjelima se daje kratak rok za bijeg iz zemlje, samo da bi im se oduzeli lični dokumenti.
Javne registre se uništava paljenjem, kao i sva dokumentacija koja dokazuje da su ti Kosovari posjedovali kuće, zemlju ili da su tamo živjeli ili postojali. Završna faza operacije (prema UNHCR-u, više od pola miliona Kosovara pobjeglo je iz zemlje, a oko 250.000 ih je raseljeno unutar Kosova) bila je zatvaranje granica, kako bi preostali Kosovari unutar zemlje mogli biti korišteni kao živi štitovi protiv bombardiranja i moguće kopnene vojne intervencije saveznika.
U svakom slučaju, jasno je da je Miloševićev cilj etničko čišćenje: učiniti Kosovo stotinu posto srpskom i pravoslavnom pokrajinom, bez ikakvog traga muslimana ili Albanaca. Ima li odgoda međunarodne zajednice u intervenciji protiv Miloševića veze s činjenicom da su njegove žrtve muslimani? Bojim se da ima, kao što je bilo s Hitlerom, kada su Saveznici odgađali objavu rata jer su žrtve holokausta bili Jevreji.
Ubijeđen sam da bi, da je zajednica koja je doživjela patnje i nasilje kakvo su pretrpjeli Bošnjaci ili kakvo sada trpe Kosovari bila kršćanska, reakcija javnog mnijenja i zapadnih vlada bila mnogo brža, i nikada ne bi bilo toliko velikih segmenata na Zapadu posvećenih tome da njihove vlade ostanu besposlene pred ovim zločinima.
Ovo je nešto što se ne govori ili se govori tiho i među pouzdanim ljudima: ne stvaramo li među nama Moloha? Želimo li fundamentalistički islamski režim povezan s Gadafijem, Saddamom Husseinom i ajatolahima u srcu Evrope? Bore li se Milošević i Srbi sada na Kosovu (kao što su to činili knez Lazar i Srbi tog vremena 28. juna 1389.) protiv barbarskog i fanatičnog Polumjeseca, vječnog neprijatelja kršćanske i civilizirane Evrope?
Iako se čini nevjerovatnim, postoje demokrate osjetljive na ove “argumente”, i zato ankete pokazuju da segmenti protiv vojne intervencije koja bi spasila Kosovare od uništenja premašuju izborne rezultate koje obično postižu komunističke i neonacističke stranke, sada ponovno združene, kao u vrijeme pakta Molotov-Ribbentrop, u pacifističkoj kampanji protiv NATO-a.
(IZVOR: Preuzeto iz knjige “Kosovsko pitanje”, Koha Ditore)