Postoje trenuci u kojima se putanja jednog života, a sa njom i putanja jednog pokreta, prelomi tako oštro i neočekivano da za sobom ostavi samo prašinu starih uvjerenja. Za Malcolma X, vatrenog tribuna crnog nacionalizma i najprepoznatljivije lice Nacije islama, taj trenutak se dogodio u aprilu 1964. godine, ne u bučnom getu Harlema, nego u svetosti Mekke. Njegovo “Pismo iz Mekke” nije puki putopis, kako bi se dalo zaključiti na prvu, to je ideološko samoubistvo starog i rodni list novog čovjeka, dokument koji svjedoči o jednom od najdramatičnijih intelektualnih preobražaja 20. vijeka.
Malcolm X je do tada bio produkt i promotor jedne krute, manihejske ideologije. Nacija islama, pokret kojem je pripadao, učila je da je bijeli čovjek otjelotvorenje đavola, historijska greška stvorena da tlači crnu rasu. U tom svijetu nije bilo mjesta za nijanse, postojali su samo crni bog i bijeli šejtan. Raskol sa vođom Elijahom Muhammadom u martu 1964. gurnuo je Malcolma u ideološku pustinju. Put na hadž, u Mekku, za njega nije bio samo vjerska obaveza, već očajnička potraga za izvornim islamom, za istinom koja je, nadao se, bila veća i čistija od one koju je do tada propovijedao.
Pismo, napisano 20. aprila 1964. i upućeno njegovim saradnicima u novoosnovanoj organizaciji Muslim Mosque, Inc., bilo je namijenjeno američkoj javnosti. Ono je trebalo da bude objava, krik spoznaje. A spoznaja je bila šokantna. U epicentru islamskog svijeta, Malcolm je doživio potpuni krah svog rasnog pogleda na svijet. Dogma o “bijelom đavolu”, pažljivo zidana godinama u hladnom Chicagu, srušila se poput kule od prašine pred prizorom milionske rijeke hodočasnika. U pismu, koje odiše gotovo opipljivim čuđenjem, on piše:
“Nikada ranije nisam vidio iskrenu i istinsku bratstvenu atmosferu koju su činili ljudi svih boja kože, iz svih krajeva svijeta, koji su postali jedno… među nama su se nalazili ljudi sa plavom kosom i plavim očima, kao i oni sa najtamnijom kožom. Svi smo mi bili dio istog bratstva…”
Ovo nije bila puka turistička opservacija, nego momenat priznanja poraza jedne ideologije. Čovjek koji je tvrdio da je bjelačka priroda nepopravljivo zla, sada je sjedio i dijelio obrok sa muslimanima bijele puti. Njegove riječi svjedoče o dubini tog unutrašnjeg loma:
“Tokom proteklih jedanaest dana… jeo sam iz istog tanjira, pio iz iste čaše, spavao na istom krevetu ili prostirci – dok sam se molio istom Bogu sa ljudima čije su oči bile plave, čija je kosa bila plava, čija je koža bila bijela… i u bratstvu i iskrenosti očiju tog bijelog muslimana vidio sam istu iskrenost koju su gajili moja braća crne puti iz Nigerije, Sudana i Gane.”
Međutim, bilo bi pogrešno i naivno protumačiti ovo pismo kao kapitulaciju pred bijelom Amerikom. Malcolm X nije postao pomirljivi liberal. Njegova kritika američkog sistema ostala je jednako oštra, ako ne i oštrija. Ono što se promijenilo bio je izvor problema. On više nije vjerovao da je problem u boji kože, u “krvi” bijelog čovjeka, već u društvenoj i političkoj strukturi Amerike – u njenom rasizmu, licemjerju i odbijanju da prizna čovječnost crnog stanovništva. Islam mu je ponudio rješenje: univerzalno bratstvo koje nadilazi rasu. Upozorio je da, ukoliko bijela Amerika ne prihvati ovakav model, suočit će se s neminovnom i krvavom eksplozijom.
Historijski značaj pisma je nemjerljiv. Ono je označilo njegovu konačnu tranziciju u ortodoksni, sunitski islam i usvajanje novog imena koje je simboliziralo tu promjenu: El-Hajj Malik El-Shabazz. Njegova borba je prestala biti samo američka priča. Povezao je patnju Afroamerikanaca sa globalnom borbom protiv kolonijalizma i imperijalizma, planirajući da slučaj američkog rasizma iznese pred Ujedinjene nacije. Odjednom, on više nije bio samo vođa iz geta, već potencijalna figura na svjetskoj pozornici.
Objavljivanje pisma u američkim medijima izazvalo je šok. Za njegove bivše saborce u Naciji islama, to je bila izdaja. Za bijelu Ameriku, koja ga je navikla gledati kao personifikaciju crnačke mržnje, to je bila zbunjujuća zagonetka. Čovjek definisan mržnjom počeo je govoriti jezikom univerzalnog bratstva.
Nažalost, El-Hajj Malik El-Shabazz nije dobio priliku da svoju novu viziju razvije do kraja. Manje od godinu dana nakon što je napisao Pismo iz Mekke, ubijen je u New Yorku. Njegov preobražaj ga je učinio opasnijim no ikad – ne samo za njegove stare neprijatelje, već i za strukture moći koje su se lakše nosile sa predvidivim propovjednikom mržnje nego sa globalnim humanistom i revolucionarom. Pismo iz Mekke ostaje kao testament čovjeka koji je imao hrabrosti da u jednom trenutku svog života stane, pogleda u ponor vlastitih uvjerenja i prizna da je bio u zabludi.
Izvor: Stav.ba