Povratak komunističke mitomanije: Vratiće se Bata, doće vam na vrata

0
111
blank

Grad Sarajevo još nema muzej Opsade, nema muzej Genocida nad Bošnjacima, nema muzej Armije Republike Bosne i Hercegovine ili muzej Prvog korpusa, formacije koja ga je branila i odbranila. Ali Sarajevo odnedavno ima čak dva muzeja posvećena filmskom ostvarenju Valter brani Sarajevo, infantilnom partizanskom westernu koji je kao i svi filmovi takve vrste bio u funkciji legitimizacije nedemokratske vladavine komunističke partije. Jedan od ova dva muzeja napravljen je u okviru novoobnovljene željezničke stanice na Bistriku, čime je upropaštena šansa da Bosna i Hercegovina i Sarajevo dobije svoj željeznički muzej.

Piše: Mustafa Drnišlić | Stav.ba

No daleko je gore što muzej nije posvećen istinskom Vladimiru Periću Valteru, stvarnom čovjeku i komunističkom ilegalcu, već filmskoj verziji. Time je, ustvari, u javnom prostoru podignut muzej što komunističkom mitu što glumcu Velimiru Bati Živojinoviću, Miloševićevom vatrenom poborniku, poslaniku njegove stranke u Skupštini Srbije tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu i dokazanom sljedbeniku velikosrpske politike i ideje.

Ma koliko sve ovo na prvi pogled izgledalo suludo, gotovo i komično, stvar nije nimalo naivna i ima ozbiljne implikacije. Potreba da se otvaraju muzeji mitološkim a ne stvarnim velikanima komunističkog režima na javnim površinama i objektima u funkciji je ljevičarske kontrarevolucije ili bolje rečeno kontrarenesanse. Ljevica pokušava povratiti moralni kapital i društveni prestiž koji je izgubila početkom Agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada je dotadašnji stub komunističkog režima, Jugoslavenska narodna armija, izvršila brutalni napad na Sarajevo dok se gotovo kompletna komunistička nomenklatura grada povukla u gradske podrume prepuštajući odbranu Sarajeva i borbu na život i smrt onome što se kolokvijalno naziva “muslimanskom sirotinjom”, ljudima iz mahala i novonastalih padinskih naselja koji su u komunističkom sistemu bili marginalizirani i zanemareni.

Nakon ratnog bankrota ideologije “bratstva i jedinstva” ljevica je bila u konstantnoj defanzivi, pa je pokušavala povratiti prestiž negativističkom kampanjom skretanja pažnje s kraha vlastite ideologije. Ova kampanja uglavnom se svodila na potenciranje jugonostalgije i uopće tretiranja Jugoslavije kao civilizacijskog vrhunca, promoviranje ideje “nepotrebnog rata” za koji su svi krivi (osim drugova iskrenih komunista) ali i optuživanja ideoloških suparnika, koji su iznijeli rat, da nisu zadovoljavajuće organizirali i vodili odbranu grada i države. Budući da je isključivo negativna, ova kampanja nije polučila zadovoljavajuće rezultata jer osim svojatanja pojedinih ličnosti iz perioda odbrane od Agresije, te demonizacije drugih, ljevica nije stvorila nove društveno relevantne heroje ili mitove. Barem ne takve koji se mogu politički kapitalizirati i pomoću kojih se može ponovno osvojiti javni prostor te vratiti izgubljeni monopol na višu moralnu poziciju.

blank

Upravo zato gledamo oživljavanje mita o Valteru, mita koji treba da iz javnog prostora, iz mnijenja i uopće oz svijesti javnosti potisne iskustvo i sjećanje na Opsadu Sarajeva, naročito na stvarne heroje odbrane grada od srbokomunističkog agresora. Stvarni Vladimir Perić Valter već ima spomenik ali i digitalnu Platformu u okviru Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine, a koja se, osim njegovim likom i djelom, bavi i prezentacijom “transcendentalnog kulta ličnosti Vladimira Perića nakon devedesetih” koji je opisan kao “Nakon Valtera Valter”.

A o tome zaista i jeste riječ, o ponovnom uspostavljanju kulta i oživljavanju mita, jer baš kako se kao centralna tačka identiteta Sarajeva želi povratiti i učvrstiti 6. april, isto tako se od Vladimira Perića Valtera želi napraviti najvećeg Heroja Sarajeva. Stvarni Vladimir Perić Valter u tom je smislu krajnje nepodesan, ne samo zbog vrlo oskudnih biografskih podataka, izostanka dužeg angažmana u istinskim borbenim akcijama i vrlo upitnog načina na koji je djelovao (npr. poznate optužbe da je Perić pravio spiskove “narodnih neprijatelja” zbog kojih su mnogi nevini građani Sarajeva ubijeni na Vracama nakon ulaska partizana u Sarajevo). Neokomunistima treba mitološki Valter, Bata Životinja, lukavi ilegalac koji vrti gestapovske mantilaše oko prsta, sječe rafalima Tur.., ovaj, Švabe na buljuke sa Sahat kule, preskače po dva vagona vozova koje raznosi i odlazi u zalazak sunca prema gradu.

Remitologizacija je od životne važnosti za ljevicu jer time ona ne samo da ponovo osvaja izgubljeni društveni prostor već i doslovno legitimizira svoje postojanje. Vraćanjem svojih heroja u javni prostor Sarajeva ljevica amortizira svoju sramnu ulogu tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu i ponovo stiče moralni kapital, čime u konačnici rehabilitira svoju ideologiju ali i kulturološki milje.

A kakav je istinski milje ovdašnjih ljevičara pokazuje ne samo spremnost na “vaspostavljanje” Bate Živojinovića kao heroja Sarajeva već i način kako obilježavaju svoje praznike. Tako je u okviru tradicionalnog novogodišnjeg prijema koji organizira SDP, nakon oficijelnog dijela programa, u velikoj sali hotela Hills na Ilidži nastupio trubački orkestar. Iako su trubači započeli izvođenjem poznate pjesme Bella Ciao, uskoro su prešli na srcu bliže melodije, pa su zasvirali i narodnjake, te je novogodišnji prijem crvenih drugova poprimio ugođaj nekog festivala u Guči.

Nažalost upravo je to habitus ovdašnjih ljevičara, kojima su draži jugoslavenski akcioni filmovi, Bata Živojinović i srbijanske trube od istinskih heroja odbrane Bosne i Hercegovine. To i ne bi bilo toliko problematično, moglo bi se reći “eto ih tamo”, da nije činjenice da takve svjetonazore i vrijednosti pokušavaju nametnuti svim građanima Sarajeva tako što ih uvode u javni prostor u namjeri da ih etabliraju kao polazišne i završne vrijednosne tačke ovdašnjeg društva. Na takve nasrtaje im se može samo opet poručiti: “No passaran!”

Izvor: Stav.ba