U njemačkom gradu Übach-Palenbergu otvoren je “Al Amira Studio”, salon koji nudi usluge tetoviranja, pirsinga i kozmetičkih tretmana, a posebnu pažnju javnosti privukla je njegova vlasnica koja nastupa pod imenom Amira i nosi hidžab. Prema informacijama koje je sama podijelila na društvenim mrežama, riječ je o, kako tvrdi, prvom ženskom tattoo studiju u Njemačkoj koji je otvorila muslimanka, sa idejom da se profesionalna usluga spoji sa ambijentom u kojem će klijentice imati potpunu privatnost, bez prisustva muškaraca.
Autor: Teufik Tahirbegović
Otvaranje “Al Amira Studija“ izazvalo je brojne reakcije na društvenim mrežama. Dok jedni pozdravljaju ideju stvaranja prostora prilagođenog ženama koje žele veću privatnost, drugi ukazuju na različita vjerska tumačenja tetoviranja u islamu, zbog čega je ovaj poslovni poduhvat postao tema rasprava i izvan Njemačke. Prema objavama na zvaničnim profilima, studio ne nudi samo oslikavanje kanom, već i klasično tetoviranje, pirsing te različite kozmetičke tretmane, a u promotivnim materijalima navodi se da raspolaže s više potpuno opremljenih kabina za tetoviranje.
Dodatne polemike izazvalo je korištenje izraza “halal“ u predstavljanju ovog koncepta. Brojni korisnici zapitali su se odnosi li se taj naziv na privatnost i ambijent namijenjen isključivo ženama ili predstavlja tvrdnju da je trajno tetoviranje u skladu s islamskim propisima. Dok dio komentatora smatra da se riječ “halal“ odnosi isključivo na organizaciju prostora i usluge, drugi upozoravaju da izraz “halal tattoo“ nije prihvaćen u islamskoj praksi, budući da većina islamskih učenjaka trajno tetoviranje smatra zabranjenim.
Priča je, u formi u kojoj je plasirana, prije svega dobro osmišljen marketinški narativ, spoj vidljivog vjerskog simbola (hidžaba) i djelatnosti koja se u zapadnoj javnosti često povezuje sa modernošću, emancipacijom i “razbijanjem stereotipa”. Ovakva kombinacija gotovo po pravilu privlači medijsku pažnju, jer publici nudi jednostavnu i emotivno privlačnu poruku, muslimanka koja istovremeno “čuva tradiciju” i “radi nešto što se od nje ne očekuje”. Upravo zbog toga ovoj vijesti treba pristupiti sa dozom novinarske distance, umjesto da se nekritički prenese kao još jedan primjer “pozitivne priče” bez ikakvog konteksta.
Ono što izostaje iz ovakvih objava jeste bilo kakvo pozivanje na stav islamske vjerske nauke o samom činu tetoviranja. Pitanje tetovaža u islamu nije nova niti marginalna tema, velika većina klasičnih i savremenih islamskih učenjaka, oslanjajući se na hadis u kojem se spominje prokletstvo za onu koja tetovira i onu koja se tetovira, tetoviranje smatra zabranjenim (haram), prije svega zbog trajne izmjene Allahovog stvorenja i, u pojedinim tumačenjima, zbog toga što tetovaža na koži sprječava vodu da dopre do kože prilikom uzimanja abdesta, što otvara dodatna pitanja o validnosti ibadeta. Postoje i manjinska, liberalnija tumačenja koja prave razliku između privremenih i trajnih tetovaža ili uslovljavaju dozvolu specifičnim okolnostima, ali dominantan stav u sunijskoj jurisprudenciji ostaje jasno negativan prema ovoj praksi.
U tom svjetlu, poslovni model u kojem žena koja javno ističe svoju vjersku pripadnost kroz hidžab istovremeno vodi salon čija je osnovna djelatnost upravo tetoviranje, djeluje kao kontradikcija koju medijski narativ, fokusiran na “inspirativnu priču o preduzetništvu”, potpuno zaobilazi. Ne radi se ovdje o osporavanju nečijeg prava da vodi legalan biznis u Njemačkoj, gdje takva djelatnost nije zakonski sporna, već o primjedbi da se vjerski simbol (hidžab) koristi kao marketinški alat za djelatnost koja je, prema preovlađujućem stavu islamske vjeronauke, u direktnoj suprotnosti sa samim tim simbolom i onim što on predstavlja.
Ovakve priče, kada se objavljuju bez ikakvog konteksta ili kritičkog osvrta, doprinose širem trendu u kojem se vjerski identitet svodi na estetski ili modni izbor, odvojen od stvarnog sadržaja vjerskih normi koje taj identitet, barem deklarativno, treba da prati. Redakcija Sandžačkih smatra da je važno o ovakvim pojavama izvještavati sa distancom, prepoznajući marketinšku funkciju priče, ali i podsjećajući čitaoce na dublje vjersko pitanje koje takva kombinacija otvara, umjesto da se nekritički prenese kao još jedan primjer “muslimanke koja ruši granice”.