Negiranje bosanskog jezika se dešava već više od jednog stoljeća. Međutim, da negatori nemaju pred sobom nikakve validne dokaze govori niz dokumenata. Kao što već znamo prvi rječnik bosanskog jezika je napisao Uskufi u 17. stoljeću.
Prvi pravi pokušaj normiranja bosanskog jezika čine se u Bosni i Hercegovini u drugoj polovini XIX vijeka, kada austrougarske vlasti uvode jednu drugačiju jezičku politiku čiji je cilj, pored ostalog, bio i afirmacija termina bosanski jezik. Jedan od razloga afirmacije bosanskog jezika je bio što su se već u BiH pojavljivale velikosrpske, pa i velikohrvatske ideje. Već 1883. godine školske vlasti u Bosni i Hercegovini izdale su čitanke sa dopunama iz gramatike, a iste godine formirana je komisija za jezik u koju su ušli vladini predstavnici kao i predstavnici sve tri konfesije.
Ta komisija za jezik, u stvari, započela je jezički sistematizirati relevantne činjenice na temelju tadašnjih modernih saznanja o jeziku, a taj rad komisije je veoma značajan za pojavu prve Gramatike bosanskog jezika 1890. godine. Autor te prve Gramatike bosanskog jezika bio je Frane Vuletić, profesor Velike gimnazije iz Sarajeva, a on je, u stvari, na temelju zaključka vladine komisije za jezik, napravio i prve pravopisne odredbe koje su važile u tom vremenu.
Ta Gramatika štampana je u više izdanja, latinicom i ćirilicom, a iz političkih razloga Frano Vuletić se nije potpisao kao autor. Ta Gramatika bosanskog jezika sa pravopisnim odredbama pojavila se dvije godine prije Pravopisa hrvatskog jezika Ivana Broza, a mnogo prije Boranićevog i Belićevog pravopisa, koji su sve do 1960. godine bili mjerodavni u hrvatskom, odnosno srpskom jeziku. Međutim, u naučnim krugovima postojanje Gramatike bosanskog jezika i tih pravopisnih odredbi potpuno je prešućivano.
Također na kraju je bitno navesti riječi književnika i akademika Skendera Kulenovića:
“Još pet stotina godina turska vlast ovdje da je ostala, ovi negdašnji patareni govorili bi bosanski”.