Kada se govori o sportskim fotografijama koje su nadživjele svoje vrijeme i prerasle u opće mjesto kolektivne memorije, jedna slika gotovo uvijek stoji na samom vrhu. Prikaz mladog, samouvjerenog boksera kako stoji iznad poraženog protivnika, u trenutku koji izgleda poput pozorišne scene izvan stvarnosti, postao je vizualna definicija sportskog mita. Iza tog kadra stoji Neil Leifer, jedan od najutjecajnijih sportskih fotografa 20. stoljeća, čovjek čija karijera traje više od šest decenija i čije su fotografije oblikovale način na koji svijet pamti sport.
Leiferovo ime neraskidivo je povezano s likom Muhameda Alija, sportiste čiji je život bio mnogo više od sporta. Fotografija snimljena 1965. godine, tokom borbe protiv Sonnyja Listona, ne predstavlja samo tehnički savršen kadar, nego vizualni sažetak jedne epohe. To je slika moći, prkosa, samosvijesti i karizme, ali i slika prolaznosti, jer u sebi nosi podsjetnik na mladost i snagu koje nijedan čovjek ne može zadržati zauvijek.
Sam Leifer nikada nije tvrdio da je magija te fotografije rezultat njegove genijalnosti. Naprotiv, dosljedno je isticao da bi isti kadar, snimljen s anonimnim bokserima, vjerovatno bio tek još jedna zabilježena sportska scena. Ono što je fotografiji dalo bezvremenost bio je Ali, ličnost čija je slava nadmašila granice sporta i postala globalni fenomen. U šezdesetim godinama prošlog stoljeća gotovo da nije postojalo mjesto na svijetu gdje Ali ne bi bio prepoznat, što ga je učinilo vjerovatno najpoznatijom osobom svog vremena.
Ipak, fotografija ne bi postala ono što jeste bez savršene kombinacije pripreme, tehničkog znanja i sreće. Leifer je uoči borbe u Lewistonu stigao nekoliko dana ranije kako bi precizno postavio rasvjetu i kamere. Radio je s tada vrhunskom opremom, koristeći snažne bliceve i film osjetljiv na slabije svjetlo, što mu je omogućilo da izdvoji figure boksera iz gotovo potpuno crne pozadine. Taj kontrast dao je slici dramatičnost zbog koje Ali izgleda kao da iskače iz tame, dok Liston ostaje prikovan za pod ringa.
U vrijeme kada digitalna tehnologija nije postojala, svaki pritisak na okidač bio je odluka bez mogućnosti ponavljanja. Nije bilo rafalnog snimanja niti neograničenog broja pokušaja. Između dva snimka trebalo je nekoliko sekundi da se rasvjeta ponovo napuni, što je značilo da fotograf mora predvidjeti vrhunac akcije. Upravo u tom ograničenju ležala je suština profesionalizma, sposobnost da se u pravom trenutku donese ispravna odluka.
Element sreće dodatno je naglašen činjenicom da je s druge strane ringa sjedio još jedan vrhunski fotograf, kolega iz iste redakcije. Njegova pozicija bila je gotovo identična, ali s pogrešne strane. U odlučujućem trenutku, pred objektivom mu se našla Aliyeva leđa, dok je Leifer imao savršeno čist pogled na lice, gest i stav koji će ući u historiju. Tek kasnije, pregledajući novinske fotografije, Leifer je uočio siluetu kolege između Alijevih nogu na svom snimku, detalj koji danas djeluje gotovo simbolično, kao tihi podsjetnik na to koliko su granice između slave i anonimnosti tanke.
Zanimljivo je da ta fotografija, danas smatrana najvećom sportskom slikom svih vremena, u trenutku nastanka nije bila prepoznata kao takva. Nije završila na naslovnici, niti je odmah proglašena remek-djelom. Tek decenijama kasnije, krajem devedesetih, došla je do punog priznanja, kada je retrospektivno sagledana u kontekstu historije sporta i fotografije. Taj vremenski odmak dodatno potvrđuje da istinska vrijednost umjetničkog djela često postaje vidljiva tek s distance.
Leiferov odnos s Alijem nije bio ograničen na jednu borbu ili jednu fotografiju. Tokom godina pratio je njegovu karijeru izbliza, fotografirajući desetine mečeva i privatnih trenutaka. Bio je svjedok velikih pobjeda, ali i teških poraza, putujući s njim u Zair, Manilu i druge ključne tačke boksačke historije. Fotografirao ga je i u trenucima ranjivosti, nakon povreda i u porodičnom okruženju, što govori o povjerenju koje se među njima razvilo.
Ali je bio javna figura u punom smislu te riječi, otvoren, neposredan i spreman da govori o gotovo svemu. Njegova jedina osjetljiva tačka bila je vjera, što je Leifer poštovao bez zadrške. Upravo ta kombinacija harizme, autentičnosti i ljudskosti učinila je Alija osobom s kojom je bilo lako biti u društvu, ali i izuzetno zahtjevno raditi, jer je svaki trenutak s njim nosio težinu historije.
Posljednji susret Leifera s Alijem dogodio se neposredno prije njegove smrti. Iako tada nije bilo svjesno da je riječ o oproštaju, kasnije se pokazalo da je to bio kraj jedne epohe. Bolest je već godinama nagrizala tijelo čovjeka koji je nekada simbolizirao savršenu fizičku snagu, a upravo kontrast između tih slika, mladog, nepobjedivog borca i krhkog starca, dodatno pojačava emotivnu snagu slavne fotografije iz 1965. godine.
Izvor: Der Spiegel