U Njemačkoj ima više od 2.000 džamija. Većina njih nalazi se među industrijskim zgradama koje su se mogle kupiti za relativno nisku cijenu i koje se nalaze blizu stambenih četvrti mnogih muslimana koji rade u industrijskim zonama. Međutim, u pojedinim gradovima ima džamija koje su veoma reprezentativnog izgleda i u kojima može klanjati više od 1.000 ljudi.
Piše: Amir Harić
One imaju munare, sa kojih se, pomoću razglasa, uči ezan, uglavnom petkom, tokom podnevnog džuma-namaza. Sedamdeset džamija su potkupolne, a trideset i dvije su u fazi izgradnje. Vrijedi posebno istaknuti džamiju u Mannheimu, kapaciteta 2.500 klanjača, Centralnu džamiju kapaciteta 3.000 klanjača i džamiju u Berlinu, kapaciteta 5.000 klanjača.
Njemački Zakon o gradnji (Constuction Act-BauGB) privilegirao je gradnju bogomolja. Prema tom zakonu, lokalne vlasti, prilikom donošenja razvojnih planova, moraju uzeti u obzir zahtjeve koji se odnose u crkvenu službu (church service) i pastoralnu brigu (pastoral care), a koje su dostavile crkve i religijske zajednice, organizirane kao ”korporacije javnog prava”. Štaviše, one autonomno analiziraju svoje potrebe razvoja i dostavljajući općinama, koje ne samo da to moraju uzeti u obzir, nego moraju i realizirati u što je moguće većem obimu.
Prilikom urbanističkog planiranja, općine su obavezne da ostvare pravne pretpostavke, predviđene zakonom, kako bi omogućile izgradnju objekata potrebnih za crkve i vjerske zajednice. Ali samo za one koje imaju status ”korporacije javnog prava”. Ipak, sudstvo je djelimično zauzelo stav da se interesi religijskih zajednica, koje su organizirane kao ”udruženja privatnog prava”, treba uzeti u obzir prilikom prostornog planiranja, kao komponente opće socijalne brige, jednako kao i drugi socijalni ili kulturni zahtjevi koji nisu spomenuti u predmetnom zakonu.
Većina džamija nije namjenski građena, niti nosi naziv ”džamija”. Uglavnom se radi o islamskim (kulturnim) centrima. U Berlinu postoje, osim 58 turskih džamija, dvije kurdske, šest arapskih, jedna bosanska, jedna albanska i tri koje su ustanovili i vode Nijemci. Jednu džamiju je izgradila heterodoksna sljedbena Ahmedija.
Kada je riječ o izgradnji džamija, a posebno munara, lokalno stanovništvo je često negativno raspoloženo. Pojedinci, uglavnom neprakticirajući kršćani, kao i pojedinci iz kršćanskih fundamentalističkih grupacija, protive se njihovoj izgradnji, smatrajući da svojim izgledom ugrožavaju dominantnu kršćansku kulturu. U nekoliko slučajeva muslimani su morali ostvarivati pravo za izgradnju džamija putem suda.
U jednom postpuku Upravni apelacioni sud u Koblenzu odlučio je u slučaju žalbe zbog izgranje munare da ”prema zakonu, nema osnova za zaštitu kulturnog statusa quo”. Vremena se mijenjaju i muslimani su sastavni dio stanovništva i društvo u cjelini mora prihvatiti ovu činjenicu. Federalni upravni sud (Federal Administrative Court) morao je presuditi 1992. godine u slučaju u kojem se susjed žalio zbog dozvole koju je dobilo islamsko udruženje da pretvori trospratnu stambenu zgradu u prostor za klanjanje za pedeset osoba, sa pratećim prostorijama i pratećim parkiralištem za pet automobila. Susjed je tvrdio da je taj čin nesavjestan, jer će vjernici dolaziti u džamiju radi namaza (obreda) još prije izlaska sunca i da će se saobraćajna buka dramatično pojačati u tom području.
Federalni upravni sud je odbacio žalbu susjeda, ali susjedov apel Višem upravnom sudu Baden-Virtenberg bio je uvažen, s obrazloženjem da prakticiranje religije ne smije uznemiravati druge ljude u njihovom legitivnom pravu na mir i odmor. Međutim, slučaj je dospio na Federalni ustavni sud koji je ipak odlučio u korist prava islamske organizacije. Federalni ustavni sud se u značajnoj mjeri složio s konstatacijama Federalnog upravnog suda. Predmetno područje je okarakterizirano kao ”općenito stambeno područje” i ”mješovito stambeno i poslovno područje”, pa je, zato, buka već postojala i prije izgradnje spornog objekta. Svaka procjena efekata koje uzrokuje projekat mora biti realistična.
U tom smislu, potrebno je uzeti u obzir da neće svaki dan dolaziti maksimalan broj i neće svaki pojedinac dolaziti vlastitim automobilom. Također, sabah-namaz se klanja tri mjeseca prije 6,00 sati, a tokom ostatka godine poslije. Sud je u ovom slučaju istaknuo da je realna procjena da će u tom periodu postojati određeni nivo uznemiravanja. Međutim, istaknuo je u korist vlasnika građevine (islamske organizacije) da je jutarnja molitva neodvojivi dio islamske prakse. Kakogod, i dalje se mogu očekivati određeni otpori iz pojedinih krugova društva, prije svega, zbog predrasuda i stereotipa. Zato je potrebno da muslimani nastave raditi na prevazilaženju i otklanjanju stereotipa, s ciljem ubjeđivanja javnosti da izgradnja džamija ima istinski religioznu i miroljubivu svrhu.
Izvor: Akos.ba/Amir Harić, “Muslimani u Evropskoj uniji”