Iz minute u minutu ovih dana pratimo vijesti o ratu koji protiv Irana vode Sjedinjene Američke Države i Izrael. U takvim trenucima političke analize i vojne procjene potiskuju sve drugo, pa i činjenicu da je riječ o zemlji jedne od najstarijih i kulturno najbogatijih civilizacija na svijetu. Američki predsjednici kroz historiju često su svoje vojne intervencije opravdavali retorikom odbrane slobode i stvaranja pravednijeg svijeta; cinik bi rekao: poštedite nas tog altruizma. Dug je popis država u kojima su vladali režimi i hunte, a koje je upravo SAD išao “spašavati”.
Na red je sada došao i Iran. Jedan od najtežih ratnih zločina dogodio se nedavno raketiranjem škole u kojoj je ubijeno 165 djevojčica. U takvom kontekstu još je važnije podsjetiti da iza političkih sukoba postoji kultura, tradicija i društvo koje traje mnogo dulje od bilo kojeg rata. Zato ovoga puta razgovaramo o kulturi i umjetnosti iranskog naroda s dr. sc. Azrom Abadžić Navaey s Katedre za turkologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a ona govori o iranskoj književnosti i o tome što bismo mogli naučiti od te drevne civilizacije.
Civilizacija koja je oblikovala velik dio Azije
Iran je, podsjeća Abadžić Navaey, zemlja jedne od najstarijih i najbogatijih civilizacija na svijetu. Oni koji se bave kulturom, ili se za nju barem ozbiljnije zanimaju, toga su itekako svjesni. No u kontekstu ratova i političkih sukoba o kulturama se rijetko govori.
“Kada se i spominju, kulture se često koriste kao političko sredstvo, da bi se sukob predstavio kao ‘civilizacijski'”, kaže. U ovom konkretnom ratu to čak nije bio slučaj, dodaje. “Ratovi se, kao što znamo, nikada ne vode zbog književnosti, glazbe, umjetnosti ili nekih civilizacijskih vrijednosti. Pokreću ih politički, geostrateški i ekonomski interesi.”
Iranska kultura, osobito književnost, umjetnost i filozofija, ima kontinuitet dug nekoliko hiljadljeća i ne može se svesti na trenutne političke okolnosti.
“Današnji zapadni svijet mnogo duguje iranskoj civilizaciji. Upravo zato važno je podsjećati da iza svake zemlje o kojoj slušamo u vijestima postoje složeno društvo, historija i tradicija koja traje mnogo dulje od bilo kojeg sukoba”, kaže, dodajući da je iranska kultura danas u svijetu prisutna i prepoznata u mnogo većoj mjeri nego što se to ponekad čini kada je promatramo iz perspektive dnevne politike.
“Njena vidljivost ne proizlazi iz političke moći države, nego iz dugog civilizacijskog kontinuiteta. Riječ je o civilizaciji čiji su utjecaji stoljećima prelazili granice današnjeg Irana i širili se od indijskog potkontinenta do Balkana. U zapadnim akademskim krugovima još je prije pola stoljeća usvojen termin ‘persianate society’, a skovao ga je američki historičar Marshall Hodgson u knjizi ‘The Venture of Islam’ (1974.) kako bi opisao različita društva i kulturne tradicije koje su kroz historiju bile oblikovane perzijskim jezikom, književnošću i kulturnim obrascima”, podsjeća.
Ona je uz iransku kulturu i privatno i profesionalno vezana više od dvije decenije. Mnogi od tih prostora i naroda, dodaje, nisu nužno bili etnički ili politički iranski, ali su se razvijali u široj sferi perzijskog kulturnog utjecaja.
“Bili su kulturno perzijanizirani. Taj je utjecaj bio najizraženiji u srednjoj i zapadnoj Aziji i trajao je otprilike od 10. do 19. stoljeća, dovoljno dugo da postane sastavni dio kulturnog identiteta mnogih azijskih naroda. Danas je taj ‘perzijski sloj’ prisutan u kulturnim ostavštinama gotovo svih zemalja zapadne i središnje Azije, od Turske i Kavkaza, preko srednjoazijskih ‘stanova’, do Indije i zapadne Kine”, ističe.
Dio svjetske kulturne baštine čine i tradicionalne perzijske umjetnosti: minijatura, kaligrafija, keramika i tepisi, dok suvremeni iranski umjetnici i dizajneri redovito izlažu na međunarodnim izložbama i bijenalima.
“Filozofija i nauka čine još jedno područje dugog kontinuiteta. Od srednjovjekovnih mislilaca poput Avicenne do suvremenih intelektualaca, iranski je intelektualni prostor duboko povezan ne samo s islamskom, nego i sa svjetskom filozofskom tradicijom”, ističe.
Pjesnici koji su nadahnuli njemačke romantičare
Najdublji i najtrajniji utjecaj, podsjeća Abadžić Navaey, širio se ponajprije kroz perzijsku književnost, osobito poeziju.
“Klasični perzijski pjesnici poput Rumija, Hafiza i Sadija, da spomenemo samo neke, dio su svjetske književne baštine, a njihova su djela odavno prevedena na brojne jezike. Dostupna su i na našim jezicima, bilo u prijevodima s perzijskog izvornika, bilo preko jezika posrednika.”
Bez Goetheove fascinacije Hafizom danas ne bismo imali njegov čuveni “Zapadno-istočni divan”, a poznato je i to da su upravo perzijski pjesnici nadahnuli njemačkog romantičara u razradi ideje “svjetske književnosti” (Weltliteratur).
“Najstariji među njima, Mevlana Rumi (1207.–1273.), danas je jedan od najčitanijih pjesnika u anglofonom svijetu i inspiracija brojnim suvremenim umjetnicima, glazbenicima, piscima i filozofima”, kaže.
Danas se, dodaje, u svijetu mnogo više zna o iranskim piscima koji žive na Zapadu nego o onima iz Irana.
“Iranska književnost 20. i 21. stoljeća ima nekoliko važnih imena koja su kod nas slabije poznata jer nisu nikad prevedena ili su im prijevodi nedostupni. Sadek Hedajat jedan je od najvažnijih iranskih modernista, cijenjen u svjetskim i akademskim krugovima, a isto vrijedi za Mahmuda Dovlatabadija, najstarijeg živućeg klasika moderne iranske proze.”
“Uz bok s muškarcima u modernoj iranskoj književnosti jednako su prisutne žene. Simin Danešvar prva je velika iranska spisateljica romana; otvorila je put mnogima koje su uslijedile nakon nje i koje danas, možemo slobodno reći, dominiraju suvremenom proznom scenom.”
“U Evropi danas djeluje priličan broj suvremenih iranskih pisaca, osobito u dijaspori koja se razvila nakon revolucije 1979. i u novijim migracijskim valovima”, kaže Abadžić Navaey. Mnogi od njih pišu na perzijskom, ali i na evropskim jezicima, pa su postali dio evropskog književnog prostora.
“Među najpoznatijima je svakako Marjane Satrapi, autorica svjetski poznatog grafičkog romana ‘Persepolis’, prema kojem je kasnije snimljena i animirana verzija”, ističe.
Dominacija ženskih glasova
Njena djela, pisana na francuskom, govore o odrastanju u Iranu, revoluciji, iskustvu emigracije i traumama koje ona donosi. Na francuskom piše i nagrađivana francusko-iranska autorica Maryam Madjidi, u čijem je fokusu također odrastanje između dviju kultura i dvaju jezika.
“Zatim Shahrnush Parsipur, spisateljica koja je danas više povezana s Amerikom i snažno je utjecala na percepciju iranske književnosti na Zapadu. Uz njemačko govorno područje bio je vezan vrlo cijenjeni prozni pisac Abbas Maroufi, zatim Shida Bazyar, predstavnica mlađe generacije iransko-njemačkih autora, i Navid Kermani, Iranac koji piše na njemačkom i dobitnik uglednih nagrada. Vrijedi spomenuti i Faribu Vafi, jednu od najprevođenijih suvremenih iranskih spisateljica”, kaže Abadžić Navaey, napominjući da u ovom “letimičnom nabrajanju upada u oči to da dominiraju žene”.
“Znakovito je to da su upravo iranske spisateljice posljednjih desetljeća postale prepoznatljiv glas iranske kulture u svijetu i da njihove priče o slobodi, identitetu i životu između različitih kultura odavno prelaze nacionalne granice te postaju dijelom globalne književnosti. Žene u Iranu nisu tihe ni potlačene, kako se to često zamišlja. Naprotiv, iranska kulturna i umjetnička scena svjedoči o njihovoj snažnoj prisutnosti i stvaralačkoj energiji. Upravo zato navodim toliko ženskih imena, da barem malo uzdrmam jednu od najraširenijih predrasuda koju Zapad ima o Iranu.”
Iranski film kao globalni fenomen
Veliku međunarodnu vidljivost ima i iranska kinematografija, čiji autori već desetljećima osvajaju najvažnije svjetske filmske festivale.
“Redatelji poput Abbasa Kiarostamija, Asghara Farhadija, Jafara Panahija i Mohammada Rasoulofa oblikovali su ono što se često naziva ‘iranskom filmskom školom’, prepoznatljivom po minimalističkom stilu, snažnoj etičkoj dimenziji i univerzalnim temama. Farhadi je dvostruki dobitnik Oscara, Panahi je osvojio nagrade na svim važnijim evropskim festivalima, a posljednjih se godina posebno ističe Rasoulof, čiji se filmovi izravno bave političkim temama. Vizualne umjetnosti i arhitektura Irana također uživaju snažan međunarodni ugled”, napominje.
Javnost je još uvijek, kaže, nedovoljno upoznata s iranskom kulturom, s obzirom na njezine domete i vrijednosti.
Što možemo naučiti od Iranaca?
Od Iranaca bismo, dodaje, mogli mnogo toga naučiti.
“Strpljenje i ustrajnost; ponos na vlastitu kulturu i tradiciju te sposobnost da je istodobno čuvaju i budu otvoreni utjecajima drugih kultura; poštovanje prema strancima i starijima; kulturu gostoprimstva, pomaganja i dijeljenja; ljubav prema porodici; ljubav prema jeziku i književnom nasljeđu, toliko stihova malo koja nacija danas zna napamet, kao i ljubav prema umjetnosti. Sve su to vrijednosti koje ostavljaju dubok dojam na posjetitelja i koje vrijedi naučiti i cijeniti”, zaključuje.
Iran je, ističe Abadžić Navaey, predivna zemlja bogata kulturnim, historijskim i prirodnim znamenitostima koje stoljećima očaravaju putnike.
“Vrijedi ga posjetiti čim rat i nesigurnost prestanu. Nadam se čim prije.”
Izvor: tportal.hr