Trideset godina od Arkanovih zločina u Bijeljini: Dan kad je krv potekla Bosnom

0
669

U Bijeljini danas postoji “Ulica Srpske dobrovoljačke garde”. Nalazi se na ulazu u ovaj grad sjeveroistočne Bosne iz pravca susjedne Srbije. Ona na simboličan, ali krajnje bezočan način posvećena sjećanju na Željka Ražnatovića Arkana i njegovu Srpsku dobrovoljačku gardu (SDG), jedinicu pod kontrolom Državne bezbjednosti i vlasti u Beogradu, koji su 1. aprila 1992. godine, a uz podršku bivše JNA i četničkih snaga, u tom semberskom gradu počeli genocidnu kampanju masovnih zločina koja je u to vrijeme jednostavno nazvano – “čišćenje”.

Piše: Faruk Vele

Krv je potekla bosanskim ulicama. Mada je agresija na Bosnu i Hercegovinu počela napadom bivše Jugoslavenske narodne armije (JNA) na hrvatsko selo Ravno u Hercegovini još oktobra 1991. godine, tih aprilskih dana u Bijeljini dana je, zapravo, počela da djeluje sistematska spirala nasilja, ubistava, silovanja i protjerivanja koja će trajati naredne tri i pol godine.

Bijeljina – generalna proba zla

“Danas se navršava 30 godina od tragičnih događaja u Bijeljini, kojima je počeo rat protiv BiH. Bijeljina je bila generalna proba. U Bijeljini je isprobano sve ono što se kasnije primijenilo u drugim gradovima BiH. S tim da su u Bijeljinu poslali Arkana i njegovu jedinicu da, zapravo, konrolišu zločine. Arkan je imao specijalna ovlaštenja od države Srbije. Mi smo dobili iz Haaga jednu naredbu koju je potpisao Blagoje Adžić, načelnik Generalštaba JNA, gdje se daje upustvo svima da se stave pod komandu Arkana! Da se može upotrijebiti avijacija i sve što bude trebalo… I da on počne ‘čišćenje’ u pravcu Zvornika”, kaže za portal Radiosarajevo.ba novinar i publicista Jusuf Trbić.

On kaže da “čišćenje” Bijeljine traje do danas.

U to vrijeme Jusuf je bio direktor Radija Bijeljnina. Uhapšen je među prvima, 2. aprila. U Arkanov štab odveo ga je četnički vojvoda Mirko Blagojević. Čudom je preživio.

400 ubijenih

“U Bijeljini je tih dana, prema evidenciji suda u Haagu, ubijeno oko 400 ljudi. Ja imam spisak 150 ljudi samo u nekoliko prvih dana aprila”, veli Trbić.

Prije Bijeljine je, veli Trbić, sve bilo pripremljeno. Podsjeća da je baš tu proglašena tzv. srpska autonomna oblast (SAO) Semberija i Majevica. Po uzoru na djelovanje u Hrvatskoj, nastavit će se formiranje i drugih SAO oblasti u BiH.

Uslijedio je “plebiscit srpskog naroda”, potom osnivanje skupštine srpskog naroda u BiH, pa srpske republike u sastavu Jugoslavije. Uspostavljen je zavod za platni promet, donesen ustav gdje se RS proglašava “državom srpskog naroda”… Zatim su krenuli sistematski zločini.

“Grad Bijeljina je u to vrijeme imao dva puta više Bošnjaka nego Srba… Događaji u Bijeljini su započeli noći između 31. marta i 1. aprila. Arkanova jedinica je logorovala na Drini. Mi smo to slušali sa zebnjom. Znali smo otprilike šta tu rade. Oni su u Bijeljinu ušli iz pravca Pavlovića mosta. Taj most je pred rat pušten u promet. Poslije smo shvatili i zašto. Naime, stari most na Rači nije mogao koristiti za prelazak oklopnih vozila. Zato je Pavlovića most bio žila kucavica velikosrpskog projekta u Bosni. Arkanovci su u Bijeljinu stigli jednom ulicom koja i danas nosi ime Srpske dobrovoljačke garde, odnosno Arkanove jedinice. To dovoljno govori. Takve ulice nema ni u Srbiji”, veli nam Trbić.

Počelo je masovno ubijanje civila.

“Mediji nisu mogli doći, osim neki iz Srbije. Širene su priče da se u Bijeljini vode nekakve borbe. A Bijeljina je bila do te mjere tada okupirana da ovdje ni ptica nepodobna nije mogla proći! Ovdje su se smjestile sve jedinice JNA koje su dolazile iz Slovenije i Hrvatske. Podignuo je sve, od rezervnog sastava policije, redove policije, Teritorijane odbrane (TO), Civilne zaštite… Svako selo je imalo svoj krizni štab. Srpska sela su bila naoružana do zuba. Svako je imao zadatak da ovdje nekog špijunira. Bošnjaci su, skoro svi, bili istjerani s posla. Sve je bilo u rukama izvođača radova na planu ‘velike Srbije’. Ipak, kada je 1. aprila počela pucnjava niko u Bijeljini niko nije znao šta se zaista događa, uključujući i mnoge Srbe”, prisjeća se Trbić.

Historijska uloga Rona Haviva

Ljudi su se krili u kućama. Arkanovci i drugi kupili su na ulicama i iz kuća, te ubijali hladnokrvno ubijali.

Istina o tim događajima obišla je svijet zahvaljujući fotografijama koje je zabilježio ugledni američki fotograf Ron Haviv, čovjek kojeg je u Bijeljinu lično pozvao Željko Ražnatović Arkan!

Bez Rona Haviva teško bi bilo dokazati zlo koje se tih dan aprila 1992. godine zakotrljalo pred našim očima. Fotografija na kojoj se vidi DJ Max – beogradski “muzičar” – kako šutira tijela ubijenih predstavljala su dokaz koji je nemoguće negirati…Kada je shvatio ulogu Haviva, Arkan ga je počeo proganjati. Svijet je zahvaljujući tom hrabrom čovjeku mogao vidjeti šta se dešava na kraju 20. stoljeća u Europi.

“Neki domaći ‘rodoljubi’ su im pomagali u tome. Pokazivali su im prstom koga treba ubiti, a koga ne… To je trajalo četiri dana. Do nedjelje. Bijeljina je bila generalna proba. Trebalo je pokazati nekome u svijetu ko je dao zeleno svjetlo za sve to, kako će se to odvijati. Ubijanje civila, ali ograničeno. To će se smiriti za nekoliko dana. Niko neće vojno intervenisati, ali će oni znati da li mogu nastaviti ili ne. Kada su dobili signal da mogu – oni više nisu imali tih obzira. Onda su krenuli i na Zvornik”, tvrdi naš sagovorik.

Arkanovci su, prisjeća se Trbić, bili naoružani do zuba.

“Imali su podršku svih koji su ovdje živjeli, uključujući lokalnu vlast, vojsku, policiju, pravosuđe…. Nisu išli daleko od centra. Koga su stigli oni su ubili. Krizni štab SDS-a objavio je čak i u novinama, javno, spisak ubijenih u tim navodnim ratnim sukobima. Na tom spisku su stariji ljudi, žene, djeca, nema boraca…

Pitanje je zašto nisu uvrstili mlade ljude pa da se pravdaju. Ali oni su znali da nemaju potrebu nikom da se pravdaju”, dodaje Trbić.

Poruka Bošnjacima

To je, veli, bio signal – “ovo ćemo raditi”.

“Ubijat ćemo žene i djecu… Bila je to poruka međunarodnoj zajednici, ali i Srbima, da vide kako se to radi i kako je to lako raditi. Ali i Bošnjacima – šta ih čeka. Bošnjaci koji tu poruku nisu shvatili na vrijeme – platili su to glavom”, veli sagovornik portala Radiosarajevo.ba.

Istovremeno s početkom kampanje ubijanja ljudi osnovan je logor Batković. Prvi koji je otvoren u BiH, a posljednji koji je zatvoren.

“Prvog aprila je počelo ubijanje u Bijeljini, a već tada je otvoren logor”, navodi on.

Žrtve u Bijeljini tri decenije čekaju pravdu.

“Poznato je da je u Bijeljnini vođen proces, jedan od rijetkih. Završio se kako smo predviđali – zločinci su nagrađeni, oslobođeni. Nije tu bilo ni glavnih odgovornih ljudi. Od četvorice bio je jedan komandant logora, jedan komandant straže itd. Oni su oslobođeni, žrtve su kažnjene, jer su morale platiti sudske troškove! To je nevjerojatno, jer je kroz taj logor prošlo 4.000 ljudi, a više od 80 je ubijeno. Ljudi su premlaćivani, maltretirani, odvođeni na kopanje rovova, ubijani, vođeni u živi štit… Sve to je po našem sudu bijeljinskom je bilo legalno”, smatra ugledni intelektualac ovog kraja.

Slavi se “oslobođenje Bijeljine”

Danas se u Bijeljini prvi aprilski dani slave kao dan “odbrane grada”.

“To je nevjerovatan cinizam. Dovoljno je da vam kažem ovo. Ti navodni ‘oslobodioci’ nikada nisu mogli da odgovore na neka pitanja koja su im postavljali novinari. Domaći i strani, a pitanje glasi: ‘Od koga ste oslobodili Bijeljinu?’. Ko su ti koji su napadali, ko su ti ljudi, šta se s njima dogodilo? To je sve prazna priča. Osim toga, kako se može desiti da jedna formacija dođe iz druge države, da počini zločine i da ti niko ne bude procesuiran. Zašto pravosuđe nije reagiralo, zašto, na koncu, ne reagiraju danas?“, pita Trbić, te dodaje:

“Ako su oslobodili Bijeljinu prvih dana aprila, zašto su nastavili da je ‘oslobađaju’ do danas? Do 1995. godine sve se odvijalo na isti način kao i aprila 1992.: progoni, ubijanja, protjerivanja, pljačka… Od 1995. godine su to suptilnije metode. Do današnjih dana kada je zabranjena promocija moje knjige.”
Topi se bosanska masa
Kaže da to “oslobađanje” Bijeljine političari i intelektualci u Sarajevu gotovo i ne vide.

“Da nema vas medija ne bi se znalo ništa o ovome. Političari rijetko dođu. Intelektualaca, također, nema. Topi se bosanska masa ovdje. Kao i u Podrinju. Ljudi odavde odlaze. Kad ode 5-10 to se vidi jer nas je malo. U Janji, koja je bila primjer povratka, danas rijetko možete sresti ljude u sporednim ulicama i avlijama. Jednostavno, Bošnjaci i Bosna ovdje nestaju”, zaključuje Trbić.

Zastrašujući je to zaključak 30 godina nakon početka genocidne kampanje s Arkanom u glavnoj ulozi. To samo pokazuje da zločini ne samo da nisu kažnjeni, već su i nagrađeni.

Hoće li to svijet i dalje tolerirati? Hoće.

Izvor: Radiosarajevo.ba