Svi socijalistički režimi, uključujući i onaj jugoslavenski su u fokus svoje ideologije postavljali radnike. Radnik, pogotovo onaj iz teške industrije, bio je simbol snage i progresa, pa se nerijetko nalazio i na valutama komunističkih država. Jedan od tih radnika je bio i Arif Heralić.
Arif se, kao i brojni u to vrijeme, 50-ih godina preselio u grad, u njegovom slučaju Zenicu gdje se zaposlio u tamošnjoj željezari. Poznata fotografija koja se na kraju našla na novčanici bila je djelo fotografa “Borbe” Nikole Bibića koji je 1954. godine bio u posjeti zeničkoj željezari. Arif je bio višestruki udarnik. Odlikovan je ordenom Rada i reda, II reda kao i medaljom za rad.
Fotografija je odabrana pozorno, sretan radnik je imao duboku simboliku za jugoslovenske vlasti.
Novčanica sa Arifovim likom je puštena u opticaj 1955. godine, s nominalom od hiljadu dinara. Preživjela je višestruke pokušaje reforme jugoslovenskog monetarnog sistema pa je tako već 1965. godine dobila novu vrijednost od 10 dinara te je korištena sve do konca 80-ih godina prošlog vijeka.
No, Arif nije imao velike koristi od pojavljivanja na novčanici, naprotiv govorio je da je “obolio na srcu” nakon što je puštena u promet. Navodno je i pretučen nakon što se lažno pročulo da je od vlasti dobio dva miliona dinara, prenosi Klix.ba.
Pokušao je i sudskim putem dobiti naknadu za pojavljivanje na novčanicama, no na kraju mu je rečeno da na novcu nije njegova fotografija nego crtež te je na sudu predočen dokaz da je on potpisao korištenje svog lika za simboličan novčani iznos.
Odao se alkoholu, a u razgovoru sa TV Zagreb kazao je da je svaki dan pio “po pola litre”.
Četiri godine prije njegove smrti emitovan je dokumentarni film “Devalvacija jednog osmijeha” u režiji Vojdraga Berčića, u proizvodnji “Zagreb filma” i SDF-a. Kada je TV Zagreb emitirao film o iskorištenom i odbačenom heroju rada, izbio je ogroman skandal.
Kako je ovakva priča rušila narativ režima o sretnom radniku, TV Zagreb se morao izviniti gledaocima nakon emitiranja filma nazivajući ga političko-programskom greškom, dok je urednik filmskog programa podnio ostavku.
Arif je kao invalid rata umro u teškom siromaštvu i bijedi 16. juna 1971. godine u svojoj 49-oj godini. Imao je 12-tero djece od kojih je njih sedam dočekalo školski uzrast.