Nekada je bilo dovoljno reći “utorak“ pa da svi znaju o čemu je riječ. U Novom Pazaru to nije bio samo jedan dan u sedmici niti običan pazarni dan. Utorak je bio događaj, ritam grada i ogledalo života u kojem su se preplitali trgovina, susreti, mirisi, boje i priče ljudi koji su od pijace živjeli ili na nju dolazili da kupe, prodaju ili jednostavno budu dio te vreve.
Priredio Nedžad Smailagić | Sandzacke.rs
U arhivi nekadašnjeg novopazarskog lista “Bratstvo“ sačuvana je reportaža koja na upečatljiv način bilježi atmosferu pazarnog utorka iz vremena kada je pijaca bila mnogo više od mjesta trgovine. Bila je društveni centar grada.
Reportaža počinje duhovitom dosjetkom o Pazarcu i Tutincu.
“Vjerovatno ste čuli onaj štos kad Pazarac pita Tutinca kad je kod njih utorak. Ovaj odgovori: u ponedjeljak.“
Već u toj rečenici autor naglašava poseban status utorka u Novom Pazaru. To nije bio samo dan kupovine, već svojevrsni praznik grada. Dok su jedni uživali u živosti ulica, drugi su pokušavali izbjeći gužvu, ali pijaca je bila mjesto kojem se gotovo niko nije mogao oduprijeti.
Ljetni utorak, kako ga opisuje autor, bio je sparan i dug. Sunce je nemilosrdno pržilo, a ljudi su ispunjavali svaki pedalj prostora od Velike ćuprije niz obalu Raške do mosta kod stovarišta “Jošanice“. Prodavalo se doslovno sve: satovi, posuđe, radio-aparati, posteljina, odjeća, voće, povrće i ljekovito bilje.
Posebnu pažnju privlačile su starije žene koje su nudile čajeve i trave za razne bolesti, ali i “travu za ljepotu“.
“Kuha se čaj od toga, pije se, umiva lice. Postaneš lijep k'o upis“, govorila je jedna prodavačica uvjerena da se njena roba uvijek rasproda.
Na pijaci se tada već trgovalo polovnim školskim udžbenicima. Djeca su strpljivo čekala kupce kako bi prodajom knjiga olakšala roditeljima pripreme za novu školsku godinu. Drugi su prodavali polovne stvari, dok su trgovci donosili robu iz Turske, prije svega teksas, koji je tih godina bio među najtraženijim artiklima.
Autor bilježi i kratke razgovore sa prodavcima. Jedan čovjek prodaje grabulje, ali odbija razgovor. Kaže da je dovoljno pričao i da od priče nema koristi. Nedaleko od njega djevojčica romske nacionalnosti prodaje polovnu odjeću koju skuplja obilazeći kuće. Kaže da istu robu prodaje i u Tutinu, gdje, prema njenim riječima, posao ide bolje nego u Novom Pazaru.
Mirisi zrelog voća miješali su se sa dimom roštilja. Gladni su zastajali kod improvizovanih roštilja, žedni kupovali sokove, a rijeka ljudi neprestano je tekla između tezgi, trotoara i ulica.
Posebno mjesto u reportaži zauzima tadašnja trgovina robom iz Turske. Mnogi studenti upravo su ljetnim odlascima po robu finansirali školovanje ili ljetovanje.
“Mora čovjek nekako da se snalazi, takvo je vrijeme“, govori jedan od njih.
Na kraju reportaže autor zaključuje da je utorak bio dan kada Novi Pazar dobija sasvim drugo lice. Već u srijedu pijaca utihne, ulice opuste, a grad kao da čeka novi utorak da ponovo oživi.
Iako su se grad, pijaca i način trgovine u međuvremenu značajno promijenili, ova reportaža ostaje vrijedno svjedočanstvo jednog vremena. Ona podsjeća da je novopazarski utorak decenijama bio mnogo više od pazarnog dana, bio je društveni fenomen, mjesto susreta različitih ljudi i ogledalo svakodnevice Sandžaka.
(Iz arhive lista “Bratstvo“ / broj 885 / 05.08.1988.godine / Foto i tekst: B. Dumić / Biblioteka Hitorijskog arhiva “Ras“ Novi Pazar)