Kada je u septembru 2022. objavljeno da je privatna vojna formacija Wagner ovlaštena regrutirati ruske zatvorenike u zamjenu za ublažavanje njihovih kazni, zapadna je javnost bila šokiran. Video u kojem se njihov vođa, Jevgenij Prigožin, obraća skupini osuđenika, nudeći im zatvorske beneficije u zamjenu za prijavu u njegovu jedinicu na šest mjeseci, postao je odmah viralan. Svijet je strahovao kako će se ruski kriminalci sručiti na ionako teško izmučeno stanovništvo Ukrajine, unatoč tome što je Prigožin izričito zabranio bilo kakve zločine.
Regrutacija ovakvih osoba ne predstavlja ništa novo u vojnoj historiji. Malo je vojski koje u nekom trenutku nisu koristile ljude koji imaju malo toga za izgubiti, osim svojih života, u zamjenu za budućnost koja bi im inače bila uskraćena. U jedinicama u koje su regrutirani obično imaju posebno teške zadatke, što uzrokuje veliki broj žrtava, uglavnom ih se koristi kao puko “topovsko meso”. Nacionalsocijalistička Njemačka nije bila iznimka.
Prije izbijanja Drugog svjetskog rata postojali su tzv. posebni odsjeci (Sonderabteilungen) koji su se, pod vodstvom Vojne policije (Feldgendarmerie), popunjavali zatvorenicima iz vojnih zatvora. Izbijanjem rata oni će postati Kažnjenički bataljoni (Strafbataillon), ali sve veća potreba za ljudstvom također će prisiliti na regrutiranje i političkih zatvorenika (30%) i običnih kriminalaca (70%).
Mršavog i namrgođenog lica, Oskar Dirlewanger, rođen 1895., dobrovoljno se prijavio u njemačku vojsku tokom Velikog rata. Bio je ranjen i odlikovan Željeznim križem, kraj rata je dočekao s činom poručnika. Poput mnogih mladih ljudi koji nisu znali ništa osim ratovati, nije se mogao uključiti u civilni život, pa se pridružio Freikorpsu koji se borio protiv komunista i Poljaka u Saskoj i Gornjoj Šleskoj. Tamo je stekao reputaciju hrabrog, ali i okrutnog čovjeka. U policijskom izvještaju iz 1918. naveden je kao “fanatičan, nasilan, alkoholičar i mentalno nestabilan, navikao na nasilje pod utjecajem droga”.
Kada mu je s učvršćenjem Weimarske republike vojni put definitivno zatvoren, odlučuje se za studij. Doktorirao je političke nauke 1922. godine, a iduće se godine pridružio Nacionalsocijalističkoj stranci. Medeni mjesec s nacistima imao je svoje uspone i padove: izbačen je iz stranke 1924., iako će mu sljedeće godine biti opozvana suspenzija iz članstva. Nastanivši se u Erfurtu, radio je u tvornici tekstila, a kasnije se preselio u Esslingen am Neckar, gdje je 1932. postao lokalni zapovjednik jurišnih odjela (SA).
Ovo je možda bilo najstabilnije razdoblje njegova odraslog života, budući da se Dirlewanger uvijek ponašao kao problematičan lik čije je ponašanje često graničilo s kriminalcem. Osuđen 1934. na dvije godine zatvora zbog otmice i seksualnog zlostavljanja četrnaestogodišnje prodavačice, izgubio je titule i odlikovanja te je ponovno isključen iz stranke.
Po izlasku na slobodu obolio je, zbog čega je poslan u koncentracijski logor iz kojeg ga je izveo njegov prijatelj iz rovova, tadašnji SS-Oberführer (general) Gottlob Berger. Kako bi izbjegao povratak u zatvor i stavljanje zemlje u središte, pridružio se Legiji Condor, koja je stigla u Španiju 1937.
Na kraju Građanskog rata, po povratku u Njemačku nije imao previše težak zadatak da uđe u SS s činom SS-Obersturmführera (poručnika). Izbijanje Drugog svjetskog rata omogućit će mu da “razvije” sve svoje zločinačke vještine i od tada će njegov život od njega biti neraskidivo vezan uz jedinicu koja će po njemu nositi ime.
Tokom proljeća 1940., s obzirom na sve veće probleme koje su njemačke okupacijske snage imale u Poljskoj sa grupama otpora, Berger je predložio Führeru stvaranje jedinice sastavljene od osuđenih krivolovaca, s obzirom na njihove sposobnosti praćenja i nišanjenja, uvjeren da su korisni za protivpartizansku borbu.
Zamisao je odobrena u junu 1940. pod nazivom Zapovjedništvo lovokradica Oranienburg (Wilddiebkommando Oranienburg), ali samo 84 od 300 planiranih mjesta je popunjeno. Komanada je pripala Dirlewangeru. Preimenovan u SS-Bataillon Dirlewanger po svom komandantu, poslani su u regiju Lublina s opremom borbene jedinice vojske. Na amblemu su im bile dvije prekrižene granate.
Disciplina bila oštra, a fizička kazna, uključujući i smrtnu kaznu, bila je uobičajena. Često je za njihovo pogubljenje bio zadužen sam Dirlewanger, no u borbi su imali odriješene ruke da rade što god žele: ubijaju, kradu, siluju… Jedna od omiljenih akcija sastojala se od zatvaranja civila u crkve, kuće ili staje koje bi zatim zapalili dok su pištoljima dokrajčili one koji su uspjeli izaći.
Njegovi su postupci dosegli takvu krajnost da je generalni guverner Poljske, Hans Frank, zatražio njegov premještaj. Prebačeni su, sa sličnom funkcijom, u Minsku guberniju, u Bjelorusiji, gdje njihovi ekscesi nisu jenjavali, pa su tamo postali najomraženija jedinica njemačkih oružanih snaga.
Varšavski ustanak u augustu 1944. pokazao ih je u najgorem svjetlu. U takozvanom masakru u Woli, u jednom od kvartova. Varšave, između 5. i 8. augusta, njemačke trupe ubile su više od 40.000 civila. S gušenjem poljskog ustanka, jedinica je prebačena u Slovačku i, nakon regrutacije 4000 ljudi, postala je brigada, dok je Dirlewanger odlikovan Viteškim križem i stekao je čin SS-Oberführera (generala). Ubrzo nakon toga preimenovana je u 36. Waffen Grenadier SS-Division “Dirlewanger” i podređena generalu Fritzu Schmedesu, jer se Dirlewanger u to vrijeme oporavljao od teških ozljeda.
Nakon djelovanja protiv slovačkog nacionalnog pokreta, jedinica se borila u Mađarskoj i rasporedila na liniji Odra-Neisse, sve dok se 3. maja 1945. njenih 700 preživjelih nije predalo američkim trupama nakon prelaska Elbe. Pripadnicima jedinice nikada nije suđeno za ratne zločine.
Što se tiče Dirlewangera, on je primljen u zatvorsku bolnicu u Altshausenu (Tübingen) gdje su ga prepoznali neki poljski vojnici. Umro je nakon što su ga brutalno pretukli 7. juna 1945. godine.
Izvor: Stav.ba