U vremenu u kojem se sve mjeri brzinom i profitom, postoje ljudi koji nas podsjećaju na prave vrijednosti: mir, rad i poštenje. Jedan od njih je Tutinac Murat Čalaković – bojadžija, vunovlačar i zanatlija starih dana, koji je život proveo pored svoje mašine, kao pored saputnika s kojim je dijelio svaki radni dan.
Kada bi kasna jesen pokrila planinske vrhove Pešteri prvim snijegom, a poljski radovi završili posljednjim okopavanjem krompira, kroz prašnjave drumove Tutina kretale su se karavane konja, natovarene vrećama vune. Stizali su iz najudaljenijih sela – iz prostora gdje vuna cijele godine upija kišu, sunce i mirise pašnjaka.
U maloj baraci pored centralne džamije, Murat ih je čekao. Mašina za razbijanje i češljanje vune, kupljena od prve pošteno zarađene njemačke marke, neprestano je radila. Svaki njen zupčanik, svaki šraf, bio je Muratov poznanik. Znao je po zvuku kad nešto nije u redu, osjećao vibraciju pod prstima kao što doktor osjeti puls pacijenta.
Murat je bio mnogo više od zanatlije – bio je umjetnik. Prepoznao bi porijeklo vune po boji, mirisu i teksturi. Prije nego što bi je stavio u mašinu, prinosio bi je nosu, zatim rukama. Bio je to obred poštovanja prema materijalu, prema prirodi, prema zanatu.
Kad bi vuna postala meka i bijela poput svježeg snijega, počinjao je drugi dio čarolije – bojadžijski posao. Veliki kazani, stari džemper, para što se diže iz šerpi sa biljnim bojama… Sve se miješalo s mirisom dima i zvukovima jutra. Vuna bi se kuhala tačno onoliko koliko treba, svaki konopac pod njegovim budnim okom. U njegovoj radionici rađale su se boje – crvena od rogača, plava od borovnice, žuta od kore jabuke.
Bio je još mladić kad se iz Njemačke vratio u Tutin. U džepu je nosio novac zarađen teškim radom na gradilištima Minhena – fening po fening. Umjesto da kupi auto ili stan, odlučio je uložiti u mašinu koju je prvi put vidio u Novom Pazaru. “Ovakva jedna treba”, rekao je sebi. I kupio je.
Nikada nije jurio bogatstvo. Nije mu ni trebalo. Bio je zadovoljan sobom, svojim poslom, svojim narodom. Bio je tih, vrijedan i pravedan. Svakome bi pomogao, svakome se nasmijao. I danas, kad ga sretnete na biciklu, izgleda kao da vrijeme za njega ide sporije. Kao da još uvijek čuje šum mašine i osjeti vunu pod prstima.
Murat Čalaković – posljednji vunovlačar i bojadžija Tutina – nije ostavio fabriku iza sebe. Ostavio je nešto trajnije – priču o radu, o poštenju, o skromnosti. Njegove ruke, koje su stotine puta pokretale mašinu, hiljade puta miješale boju, ispričale su jednu od onih priča koje mjesto učine svetijim, a vrijeme sporijim.
I kad ga više ne bude, kad se posljednja vreća vune iznese iz njegove radionice, Murat će i dalje živjeti. Jer neki ljudi, neki zanati, ne umiru. Oni postaju legenda. Postaju dio kolektivnog pamćenja. Dio duše jednog mjesta.
Inspirisano objavom na Facebook stranici Tutinska priča