Teško mi je. Bolan je 11. jul. Svake godine sve više. Bolan je zbog sjećanja koja ne blijede, zbog rana koje ne zacjeljuju, zbog ćutanja koja odjekuje kroz savjest čovječanstva.
Autor: Božidar proročić, književnik i publicista
Stanem.
Razmislim.
Zapitam se đe je istina, trideset godina kasnije?
Jedina istina je 8.372 mezara u Potočarima.
To je ono što ostaje. Sve ostalo je poraz – poraz Evrope, poraz svijeta, poraz politike, poraz čovjeka.
U tim nijemim redovima bijelog kamena ispisana imena. Iako nijema, ta mezarja govore jače od svih govora. Govore o paklu koji je sprovodila ljudska ruka, dok je svijet gledao, ćutao i klimao glavom. Kada su trupe zločinačkog bosansko-srpskog generala Ratka Mladića zakoračile u tadašnju zaštićenu zonu UN-a, u Srebrenicu, ušle u prostor zločina ali i u vječnost sramote. Počinio se Genocid. Pred očima svijeta. Nad civilima. Nad narodom. Nad ljudskošću.
Ostale su slike koje bole. Hiljade izbjeglica na zemlji UN baze u Potočarima, odvajanja žena, đece i muškaraca, slika prokletog holandskog komandanta koji nazdravlja krvniku, dok hiljade idu u smrt.
Trideset godina kasnije… mrtve ne možemo vratiti. Još manje dostojanstvo koje im je oduzeto zajedno sa imenom, vjerom i pravom da budu. Ubijani su jer su bili Bošnjaci i muslimani, jer su vjerovali kako su vjerovali i postojali onako kako su jedino znali – mirno, dostojanstveno, svoji na svome sa grumenom hljeba natopljenog sopstvenom krvlju.
Kao čovjek, kao pisac, kao intelektualac, kao borac za prava manjebrojnih naroda ovih dana sam u mislima, u miru i dovama sa porodicama stradalih. Jer ni danas nema istinskog pokajanja. Nema istinskog priznanja, ni oprosta. I nema i ne smije biti zaborava.
Ne mogu halaliti. Ne smijem zaboraviti
Zaboraviti bi značilo priznati poraz nade. Halaliti bi bilo izdati istinu. Osjećam se poraženo. Zato što Zapadni Balkan ništa nije naučio. Zato što se i danas veličaju ratni zločinci, što se i danas negira genocid u Bosni, u regionu, pa i u mojoj Crnoj Gori. U Crnoj Gori u kojoj ponovo jača četničko-okupatorska ideologija, vojvode Mladića koju danas prenose zli sinovi poraženih očeva, i đedova u kojoj militantna SPC blagosiljaju ideološke marševe, kao nekada one koji su išli da pale i ubijaju Srebrenicu i vjeru, dostojanstvo, čovjeka.
Danas, trideset godina kasnije, Milorad Dodik otvoreno slavi zločince. Aleksandar Vučić govori o miru, a ne izgovara riječ “genocid”. Andrija Mandić, ideološki nasljednik ratne retorike, poziva na pomirenje bez istine. Njihove riječi su obavijene dvoličnošću. Njihova djela zločinački potpaljuju iste one plamenove koji su nekada gutali Bošnjake, domove, džamije, snove i đecu. To više nisu političke razlike. To je kontinuirani pokušaj da se Srebrenica ubije po drugi put – ćutanjem, relativizacijom, negiranjem. Jer oni koji negiraju zločin sanjaju o njegovom ponavljanju.
I sve to se dešava uz ćutanje međunarodne zajednice. Uz nove političke trgovine. Uz ravnodušnost onih koji su jednom već zakazali.
Ipak, vjerujem u onu drugu Crnu Goru – građansku, multietničku, čojsku i postojanu. Crnu Goru koja zna kome pripada i koja nikada neće okrenuti leđa svojoj bošnjačkoj braći i prijateljima.
U toj Crnoj Gori i ja stojim ne sa rukom podignutom, već sa glavom pognutom. Ne sa parolom, već sa dovom. Ne sa politikom, već sa istinom. Jer sjutra za mene ne postoji ništa osim sjećanja. Sjećanja na bol, na stradanje, na poniženje i na patnju. Sjećanja koje nosim kao krst i kao polumjesec – kao amanet, kao obavezu.
Zato, draga braćo i prijatelji Bošnjaci, pred Uzvišenim Gospodarom svih svjetova, kažem vam iz duše, a ne iz obaveze: Teško mi je. I biće mi teško dokle god svijet ne nauči da ono što se desilo ne smije više nikada da se ponovi. Nikome. Niđe.
JER DOKLE GOD SE SREBRENICA NEGIRA ČOVJEČANSTVO OSTAJE PORAŽENO.