Aćif Hadžiahmetović (1887-1945) i njegova politička aktivnost su predmet razmatranja domaće historiografije od završetka Drugog svjetskog rata, do današnjeg dana. Za jedne je saradnik okupatora, za druge narodni heroj. Kontraverzna tumačenja njegovog života i djela nikada neće prestati, ali i veliko interesovanje za ovu značajnu historijsku ličnost nikada neće nestati.
Piše: Esad Rahić
Ipak, uprkos svim kontraverzama vezanim za ovog vrlo zanimljivog i uspješnog poslovnog čovjeka i političara, rezultati koji stoje iza njegove bogate biografije ga najozbiljnije kandidiraju za najuspješnijeg i najdosljednijeg sandžačkog i bošnjačkog političara svih vremena. Ovdje govorim o političarima, a ne o revolucionarima.
Aćif Hadžiahmetović je bio neosporno najveći politički autoritet u periodu od 1920. do 1945. godine u Sandžaku.
U periodu od 1920. do 1925. godine bio je drugi čovjek po utjecaju u partiji “Džemijet” koja je okupljala sve muslimane Sandžaka, Kosova i Makedonije. Lideri ove partije su bili Bošnjaci rodom iz sela Mojstira Nedžib-beg i Ferhad-beg Pepić Draga.
Iako punih 20 godina nije imao iza sebe nikakvu partiju, ostao je i u tom periodu lider sandžačkih Bošnjaka. Danas, bilo koji političar u Sandžaku i šire, kada bi ostao bez podrške svoje partije, politički bi se ugasio za heftu dana.
On je jedini sandžački lider koji je osjetio strahote zatvorske ćelije i režimskog pravosuđa.
On se nikada nije nudio Beogradu, već su beogradski režimi dolazili njemu na noge u Novi Pazar i tražili njegovu političku pomoć i podršku, jer bez njegovog političkog blagoslova niko nije mogao dobiti, naročito u Novom Pazaru i Tutinu nijedan glas bošnjačkog naroda.
Država ga je za skoro svo vrijeme njegovog političkog djelovanja tretirala kao opozicionog političara, ali ujedno i kao političara “nužno zlo” bez kojeg politička pozicija ne može ništa da ostvari u sandžačkim gradovima u kojima je on imao neprikosnoven politički utjecaj.
Biran je za poslanika u Skupštini Kraljevine Jugoslavije i pri tom jedina logistička politička podrška mu je bila njegov lični autoritet i ugled u narodu.
Tri atentata su pokušana na njega u međuratnom periodu, što govori koliko je smetao svim vladajućim režimima i koliko je bio samosvojan i autohton u svom političkom djelovanju.
Okupljao je oko sebe za svo vrijeme svog političkog djelovanja isključivo sandžačku elitu tog doba, odnosno najuglednije i najsposobnije ljude svog vremena.
U cijelom međuratnom periodu cijeli narod je bio uz njega i niko pored njega nije uspio da se nametne i afirmira politički i da mu među Bošnjacima bude politička konkurencija.
Imao je harizmu kakvu nijedan sandžački političar nakon njega nije imao, a koja nije izgubila na intenzitetu sve do njegove smrti.
Kada je Novi Pazar napadnut od strane jakih četničkih jedinica, on nije razmišljao o tome kako da skloni sebe i svoju porodicu, već kako da odbrani svoj rodni grad i svoj narod.
Iako je znao šta će se desiti ukoliko padne komunistima u ruke, on nije bio čovjek sa “nogama bržim od vjetra”, nije bježao, već se dostojanstveno suočio sa neprijateljem i sa svojom sudbinom.
On je političar protiv kojega je već čitavo stoljeće nastrojena i državna politika i državna historiografija, a njegov politički učinak i djelo uprkos tome ne gubi na veličini i značaju. On je političar jači od vremena i vremenskih iskušenja.
Naravno, postoje neke njegove aktivnosti koje ne nailaze na moju podršku i simpatije, ali najveći dio onog što je radio kao polititički lider čine ga liderom velikog formata.
Izvor: Sandzacke.rs