Dolazeći u Rožaje na različite književne promocije, gdje sam predstavljao stvaralaštvo istaknutih bošnjačkih autora i autorica, imao sam priliku upoznati brojne ljude koji na poseban način pripadaju kulturnom i društvenom životu ovog grada. Među njima je i Almir Avdić, dragi insan kojeg sam upoznao prije nekoliko godina i kod kojeg sam već pri prvim susretima prepoznao onu rijetku ljudsku toplinu koja ne dolazi iz potrebe da se ostavi utisak, već iz iskrene otvorenosti prema drugom čovjeku.
Piše: Božidar Proročić, književnik
Almir Avdić redovno prati dešavanja u rožajskoj kulturi i jedan je od najaktivnijih predstavnika Opštine Rožaje kada je riječ o podršci književnim promocijama, kulturnim programima, autorima i autoricama. Gotovo da nema značajnijeg kulturnog događaja kojem ne prisustvuje, ne kao neko ko dolazi samo zbog funkcije koju obavlja, već kao čovjek koji razumije da kultura traži prisustvo, pažnju, podršku i poštovanje.
Često smo znali uz kafu sjediti i razgovarati. U tim razgovorima nisam u njemu prepoznavao samo predsjednika lokalnog parlamenta, već razumnog, tolerantnog i nadasve skromnog insana. Ima u njemu one prirodne skromnosti, gospodstva i produhovljenosti koja se ne pokazuje velikim riječima, već načinom na koji čovjek sluša sagovornika, kako mu se obraća i koliko je spreman da razumije njegove potrebe, dileme i nadanja.
Almir Avdić danas obavlja odgovornu dužnost predsjednika Skupštine opštine Rožaje. Na toj funkciji nalazi se od 25. jula 2018. godine, a povjerenje da predvodi lokalni parlament ukazano mu je i u narednom mandatu.
Biti na čelu lokalnog parlamenta ne znači samo rukovoditi sjednicama i brinuti o poštovanju poslovnika. Ta funkcija podrazumijeva sposobnost da se saslušaju različita mišljenja, da se sačuva dostojanstvo institucije, podstiče dijalog i da se u politički različitim stavovima pronađe ono što može biti zajednički interes građana.
Živimo u vremenu u kojem se politika često pretvara u prostor teških riječi, podjela i međusobnih optuživanja. U takvom okruženju predsjednik parlamenta mora biti čovjek mjere. Mora znati kada treba govoriti, ali i kada treba pažljivo saslušati. Mora poštovati i one sa kojima se slaže i one koji misle drugačije.
Upravo se u toj sposobnosti prepoznavanja drugoga ogleda jedna od najvažnijih osobina Almira Avdića. Njegova tolerantnost nije slabost, već snaga čovjeka koji razumije da se institucije grade odgovornošću, strpljenjem i uvažavanjem.
Njegov životni put dodatno govori o iskustvu koje je unio u obavljanje javne funkcije. Rođen je 8. marta 1977. godine u Rožajama, gdje je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Fakultet za poslovno-industrijski menadžment završio je u Beogradu i stekao zvanje diplomiranog menadžera.
U privredi je od 2001. godine, a do 2018. uspješno je rukovodio preduzećima iz oblasti proizvodnje i ugostiteljstva. To iskustvo privrednika nije nevažno za razumijevanje njegovog današnjeg rada.
Čovjek koji je godinama upravljao preduzećima zna koliko su važne odgovornost, organiziranost, povjerenje među ljudima i spremnost da se donesu odluke. Zna da iza svake odluke postoje konkretni ljudi, njihove porodice, potrebe i očekivanja.
Takvo iskustvo, preneseno u lokalni parlament, može biti dragocjeno jer Skupština opštine predstavlja mjesto na kojem se odlučuje o svakodnevnom životu građana Rožaja.
Politički i društveni angažman Almira Avdića ne bih posmatrao samo kroz funkcije koje je obavljao, već prije svega kroz odnose koje je gradio s ljudima i zajednicom kojoj pripada. Jer političke funkcije svoje pravo značenje dobijaju tek onda kada iza njih stoje povjerenje, odgovornost i sposobnost da se čuje glas običnog čovjeka.
Njegovo prisustvo u Bošnjačkom vijeću u Crnoj Gori, Saboru Islamske zajednice i raniji angažman u Medžlisu Islamske zajednice u Rožajama govore o različitim prostorima u kojima je bio spreman preuzeti odgovornost. Ipak, važnije od samih naziva i funkcija jeste ono što čovjek u njima ostavi.
Kod Almira Avdića to su, po mom sudu, smirenost, otvorenost prema drugima i osjećaj da javno djelovanje ima smisla samo onda kada je okrenuto ljudima, njihovim potrebama i očuvanju zajedničkih vrijednosti.
Kao predsjednik Skupštine opštine Rožaje, Almir Avdić nalazi se na mjestu koje zahtijeva politički kapacitet, lični integritet i sposobnost da se različitosti ne doživljavaju kao prepreka. Lokalni parlament predstavlja građane različitih političkih uvjerenja, društvenih položaja i životnih iskustava.
Zato čovjek koji njime predsjedava mora biti čuvar demokratskog dijaloga i dostojanstva institucije. Upravo tu prepoznajem onu važnu ljudsku crtu Almira Avdića.
U njegovom odnosu prema ljudima nema potrebe za nametljivošću. Njegova riječ ostaje odmjerena, a ponašanje dostojanstveno. Razumijevanje i topla riječ jesu ono što ga posebno krasi i izdvaja.
Ima u njemu nešto snažno i produhovljeno, neka dobrota koja se pruža prema drugim ljudima i koja ih ne procjenjuje samo prema funkcijama, položajima ili pripadnostima.
Svjestan je da se kroz kulturu, kao jedan od najvažnijih oblika društvenog djelovanja, može, mora i treba sačuvati vlastiti identitet. Istovremeno, kultura povezuje stvaraoce širom prostora i otvara vrata susretima koji nadilaze političke, nacionalne i druge granice.
Kultura je jedna od najljepših, ali i najodgovornijih riječi. A riječ, kada je istinita i dobronamjerna, ostaje i traje. Veliki mislioci bi kazali da zla riječ i dobra djela može učiniti tamnijim, dok dobra riječ i teške trenutke može učiniti podnošljivijim. Ta misao prirodno se uklapa u priču o Almiru Avdiću, jer je mjera izgovorene riječi posebno važna za čovjeka koji vodi lokalni parlament.
Od njegove smirenosti, pravičnosti i sposobnosti da sasluša često zavisi i atmosfera u kojoj će se donositi odluke važne za građane. Davno je zapisano da treba biti pažljiv sa svojim riječima, obuzdati ih i odmjeriti, jer se tako stiču i čuvaju prijatelji.
A Rožaje, podno Hajle, uvijek je iznjedrilo ljude koji su znali mjeru riječi i mjeru stvaralaštva. U tom gradu susreta, duhovnosti i gostoprimstva nastajali su ljudi koji su razumjeli da se veličina ne pokazuje uzdizanjem iznad drugih, već spremnošću da drugima budu oslonac.
Zato sam i započeo ovaj skromni esej o čovjeku koji je svojim odnosom prema ljudima odavno zaslužio pažnju i poštovanje.
Nije mi namjera da bilo koga hvalim bez mjere, niti da ga uzdižem iznad njegove ljudske stvarnosti. Još manje sebi dajem pravo da ljudima presuđujem, da sabiram njihove slabosti i da nad njima izričem konačne sudove.
Nisam ja Gospodar svih svjetova da poznajem ono što se skriva u dubinama ljudskog srca, niti da određujem čija je duša dostojna pohvale, a čija prijekora. Čovjeku je dato da vidi samo dio drugog čovjeka: njegov čin, izgovorenu riječ, odnos prema slabijem, način na koji nosi odgovornost i trag koji ostavlja u susretima sa ljudima.
Sve drugo pripada tajnama koje nisu povjerene našem sudu.
Zato ne pišem da bih presuđivao, već da bih svjedočio onome što sam lično prepoznao. Moje je da zastanem pred dobrotom kada je ugledam, da je ne prešutim i da joj riječju produžim trajanje.
Jer živimo u vremenu koje tuđim slabostima daje glas, a vrlinama često uskraćuje pažnju. Možda je zato svaka riječ napisana u čast dobrote mali čin pobune protiv zaborava. Ne pobune protiv čovjeka, već protiv ravnodušnosti koja nas uči da prije primijetimo pad nego uspravljanje, grubost nego blagost, slabost nego napor da se ostane dostojan.
Ne tvrdim da poznajem cijelog čovjeka. Takva tvrdnja bila bi i pretenciozna i nepravedna. Pišem samo o onome što mi je svojim postupcima pokazao, o riječima koje nisu vrijeđale, o pažnji koja nije bila odglumljena.
To je mjera mog svjedočenja.
Zato mogu reći samo ovo:
„Ne pripada mi pravo da ljudima sudim, ali mi pripada obaveza da prepoznam i zapišem ono dobro što u njima traje. Ja u ljudima pronalazim ono što je dobro, jer vjerujem da je dobrota jedina mjera pred kojom čovjek ostaje istinski velik.“
Ne zato što ne znam da postoje ljudske slabosti, već zato što ih svijet dovoljno brzo pronalazi i bez mene. Pisac ne mora uvijek biti tužilac čovjeku. Ponekad je njegova najčasnija uloga da bude svjedok njegove plemenitosti.
Kroz ovakve primjere treba da razmišljamo o fundamentalnim pitanjima ljudskog postojanja. Jesmo li dali sve od sebe da svijet učinimo boljim? Jesmo li nekoga saslušali, ohrabrili, podržali ili mu pomogli da sačuva vjeru u ljude?
Funkcije prolaze, mandati se završavaju. Ono što ostaje jeste način na koji smo se odnosili prema ljudima i trag koji smo ostavili u njihovim životima.
Pronicanje u druge ljude i u društvo kojem pripadamo istovremeno predstavlja put pronicanja u vlastitu unutrašnjost. Posmatrajući ljude oko sebe, gledamo se u njihovim ogledalima.
Taj odraz može nas navesti da sebe vidimo samo kao sliku koju smo stvorili za vlastite oči ili kao istinitu sliku o sebi, oblikovanu našim postupcima, odnosima i tragovima koje ostavljamo u drugima.
U Almiru Avdiću prepoznajem upravo takvu vrstu ogledala. Ogledala koje nas ne poziva da budemo veći od drugih, već bolji prema drugima.
Njegova skromnost nije povlačenje, niti je njegova blagost slabost. U njima se nalazi tiha snaga čovjeka koji razumije da odgovornost počinje slušanjem, da se povjerenje zaslužuje postupcima i da se dostojanstvo javne funkcije čuva svakodnevnim odnosom prema čovjeku.
Možda se upravo u tome nalazi najvažnija mjera Almira Avdića kao predsjednika lokalnog parlamenta i kao insana.
U sposobnosti da ostane čovjek među ljudima, da sasluša, razumije, podrži i izgovori riječ koja neće povrijediti, već povezati.