U posljednjoj deceniji dvadesetog vijeka, 31. maja 1992. godine, u Prijedoru su Bošnjaci i Hrvati morali nositi bijele trake oko ruke, a svoje kuće obilježavati bijelim čaršafima i zastavama. U evropskoj historiji već smo jednom vidjeli takvu politiku obilježavanja ljudi, kada su Jevreji tokom Drugog svjetskog rata bili prisiljeni nositi žute trake i Davidovu zvijezdu kako bi bili javno označeni, izdvojeni i poniženi prije nego što će postati mete sistemskog progona i uništenja.
Piše: Fahrudin Kladničanin
Danas gotovo svi znaju za žute trake i one su postale univerzalni simbol nacističkog zločina, simbol trenutka kada je država odlučila da jedne ljude više ne posmatra kao ravnopravne građane nego kao opasnost koju treba izolovati i ukloniti. Ali koliko ljudi danas u Srbiji zna šta su bile bijele trake? Koliko mladih zna da je samo pola vijeka nakon poraza nacizma, u Evropi ponovo sprovedena politika javnog obilježavanja ljudi prema njihovoj etničkoj pripadnosti? Koliko udžbenika, televizijskih emisija govori o tome da su u Prijedoru 1992. godine ljudi morali biti označeni samo zato što su imali “pogrešno” ime, vjeru ili identitet?
Društvo koje zaboravlja kako počinje diskriminacija vrlo lako zaboravi i kako počinje nasilje, a nasilje nikada ne dolazi odjednom. Kao što se ni rat ne događa iznenada, jer rat nije vremenska nepogoda niti prirodna katastrofa koja se jednostavno pojavi bez uzroka i odgovornosti. Rat se godinama politički proizvodi, kroz propagandu, proizvodnju straha, govor mržnje, podjele među ljudima i sistematsku dehumanizaciju onih koji se proglašavaju “drugima”.
I zato je važno da se danas iskreno zapitamo koliko je onih koji se pozivaju na mir, antiratni aktivizam, suživot i evropske vrijednosti zaista bilo, na primjer, u Prijedoru? Koliko njih je posjetilo Omarsku, Trnopolje ili Keraterm? Koliko ih je stalo pred mjesta na kojima su ljudi ponižavani, zatvarani i ubijani samo zbog svog imena i identiteta?
Jer živimo u društvu u kojem će mnogi prije otići u Aušvic, govoriti o Treblinki, citirati lekcije iz nacističke historije i sa punim pravom osuđivati zločine nacizma, nego što će imati snage da se osvrnu na ratne strahote koje su se prije samo trideset godina dogodile u našem neposrednom okruženju. Kao da su Aušvic i Omarska dva nepovezana svijeta. Kao da između Treblinke i Trnopolja postoji civilizacijska i moralna provalija. A suštinski ne postoji razlika u obrascu koji proizvodi zločin. Jer logika je uvijek ista: najprije dolazi propaganda, zatim proizvodnja straha i mržnje, potom dehumanizacija ljudi, njihovo obilježavanje, izolacija, logori i na kraju smrt.
Zato je opasno kada Holokaust posmatramo kao nešto daleko, završeno i historijski “tuđe”, a odbijamo prepoznati iste mehanizme nasilja u ratovima koji su se dogodili pred našim očima. Jer smisao sjećanja na Aušvic nije samo da pamtimo prošlost, nego da prepoznamo trenutak kada društvo ponovo počinje dijeliti ljude na “naše” i “njihove”, na poželjne i nepoželjne, na one čiji život vrijedi manje. Upravo zato Omarska, Trnopolje i Keraterm nisu samo lokalna mjesta stradanja, nego opomena da Evropa ni poslije Drugog svjetskog rata nije zauvijek pobijedila fašističku logiku dehumanizacije.
Zato mir nije parola koju izgovaramo na konferencijama i na Facebook statusima i mrežama, niti antiratni aktivizam može biti deklarativna poza iza koje se krije ćutanje o “neprijatnim” temama iz sopstvenog društva. Pravi antiratni aktivizam podrazumijeva spremnost da odemo na mjesta zločina, da pogledamo istini u oči i da priznamo da se zlo ne događa samo negdje daleko, u udžbenicima historije i crno-bijelim fotografijama Drugog svjetskog rata, već i ovdje, među nama, u generaciji naših roditelja i savremenika.
Ako smo u stanju jasno prepoznati zlo nacizma iz četrdesetih godina prošlog vijeka, da govorimo o Aušvicu, Treblinki i najmračnijim poglavljima evropske historije, a da istovremeno okrećemo glavu od Omarske, Trnopolja i Keraterma, onda problem više nije u neznanju. Problem je u društvenoj i političkoj odluci da se o nekim zločinima ćuti zato što su “preblizu”, zato što ruše nacionalne mitove i zahtijevaju suočavanje sa istinom koju mnogi ne žele vidjeti.