Genocid nikad ne počinje rafalom. Ne počinje ni logorom, ni masovnom grobnicom. Počinje puno tiše, podmuklije. Počinje u kabinetima, za radnim stolovima, nad mapama i popisima stanovništva. Počinje riječju, brojem i “naučnom” studijom. Plan za uništenje jednog naroda, u našem slučaju bošnjačkog, nije bio plod stihije i ratnog ludila. Bio je to pedantan, hladan i proračunat projekat čije su temelje arhitekte zla iz Srpske demokratske stranke (SDS) postavljale godinama prije nego što je ispaljen prvi metak. A sve je počelo morbidnom opsesijom, brojanjem naše djece.
Autor: Adisa Huseinbegović
Elaborat za nestanak: Kad statistika postane nišan
Dok je Bosna i Hercegovina još disala kao jedna republika, a običan čovjek mislio na platu i ljetovanje, u mračnim kancelarijama SDS-a nije se spavalo. Tokom 1991. godine, dok su se javno kleli u mir i suživot, njihovi “eksperti” radili su na nečemu što je ličilo na sve samo ne na dobrosusjedske odnose. U pitanju su bile strateške i demografske analize. Čista, hladna matematika u službi uništenja.
Jedan od najozloglašenijih dokumenata te vrste jeste studija Milorada Skoka iz sredine 1991. godine. Taj papir nije bio puka statistika; bila je to objava biološkog rata. U njemu se, bez imalo uvijanja, problematizira “demografska dominacija” tadašnjih Muslimana i naš, za njih, panično visok natalitet. Čitajući između redova, ali i ono što je direktno napisano, jasno je k'o dan: srpski stratezi nisu vidjeli komšije s kojima dijele avliju, već biološku prijetnju koju treba suzbiti. Njihov najveći strah nije bio od naše puške, već od naše kolijevke.
Zato su elaborati poput Skokovog predlagali konkretne mjere. Pazite sad taj rječnik: planske, zakonske i ekonomske mjere za “destimulisanje” rađanja kod Bošnjaka. Tražili su načine da se zakonom i parama naš narod natjera da ima manje djece. Paralelno s tim, predlagali su institucionalne brave i katance kako bi se spriječilo da zemlja i nekretnine dođu u naše ruke. To nije bila politika, to je bila priprema terena za etničko čišćenje. Htjeli su nam ne samo uzeti zemlju na kojoj živimo, već i spriječiti da se na njoj uopće rađamo. Prvo ti ubiju budućnost, pa tek onda sadašnjost.
Od prijetnje do istrebljenja: Karadžićev poziv u pakao
Ono što se kuhalo u tim mračnim “studijama” nije dugo ostalo skriveno. Vrlo brzo je procurilo u javni prostor, i to s najviše instance, iz usta samog vrha SDS-a.
Četrnaesti oktobar 1991. godine. S govornice Skupštine SR Bosne i Hercegovine, čovjek koji će uskoro postati lice zla, Radovan Karadžić, skida sve maske. Njegove riječi nisu bile lapsus, nisu bile plod afekta. Bile su ledena, precizna najava onoga što slijedi. Rekao je, a njegove riječi i danas odzvanjaju kao zlokobno proročanstvo:
“Nemojte mislit da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer se muslimanski narod ne može obraniti ako rat bude ovdje.”
Nestanak. To je ključna riječ. Nije rekao poraz, nije rekao patnja. Rekao je nestanak. Ta riječ je direktan izdanak one morbidne demografske panike. Kad te nečiji natalitet plaši, kad ti je cilj “destimulisati” nečije rađanje, onda je konačni cilj upravo to, nestanak tog naroda. Haški tribunal je kasnije ovu izjavu s punim pravom tretirao kao dio dokazane namjere, kao sjeme straha posijano da bi se lakše provela politika sile i progona. Karadžić nam je svima, pred upaljenim kamerama, rekao šta nam sprema. Mnogi nisu vjerovali, ali ipak, neki su se i pored toga okupili u Parlamentu skandirajući “Alija izdajniče”. Zar baš toliko sljepilo, koje se održalo sve do danas.
Biologija zla: Kad te proglase “genetskim otpadom”
Da bi se narod mogao istrijebiti, prvo ga moraš dehumanizirati. Moraš ga svesti na nešto niže od čovjeka, na štetočinu, na bolest, na “genetski materijal”. A tu, u toj najodvratnijoj disciplini biološkog rasizma, niko nije bio predaniji od Biljane Plavšić.
Članica Predsjedništva, a kasnije potpredsjednica samoproglašene Republike srpske, nije se libila da javno, u medijima, izgovori ono što su nacisti pisali u svojim pamfletima. Njena čuvena izjava iz 1993. godine, u kojoj bošnjački narod opisuje kao “genetski deformisan materijal”, vrhunac je te ideologije zla.
To više nije bila politika. To je bila dijagnoza koju monstrum postavlja svojoj žrtvi kako bi opravdao njeno klanje. Ako nismo ljudi, ako smo genetska greška, onda nas se može i treba istrijebiti. To je logika Aušvica, Jasenovca, Srebrenice i Gaze. I nije to bila samo njena lična izjava. Bio je to stav sistema koji je stvorila zajedno sa Karadžićem i Mladićem. Sistem koji je počivao na ideji da jedan narod, srpski, ima pravo da biološki i fizički eliminiše drugi, bošnjački, jer ga smatra inferiornim.
Krug je zatvoren. Od “naučne” brige zbog našeg nataliteta, preko političke prijetnje nestankom, do rasističkog proglasa da smo genetski otpad koji treba počistiti. Svaki korak je bio logičan nastavak prethodnog. Priznanje krivice Biljane Plavšić pred Haškim tribunalom za zločine protiv čovječnosti i progone samo je sudski pečat na ono što smo znali od početka: plan je postojao. Bio je sistematičan, brutalan i imao je samo jedan cilj: zatrti naš trag na ovoj zemlji.
Zato, kad danas slušamo priče o “demografskoj slici”, kad neko opet počne da nam broji djecu i mjeri nam avlije, ne zaboravimo. Sve je već jednom tako počelo. Riječima. Brojevima. I lažnom brigom onih kojima je naša puna kuća oduvijek bila noćna mora.
Stavovi autora iznijeti u tekstu ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Sandžačke.
Izvor: Stav.ba