Kada uđete na sajt Državnog univerziteta u Novom Pazaru možete vidjeti da pri departmanu za Filološke nauke zapravo i ne postoji Bosanski jezik i književnost. Postoji samo Srpski jezik i književnost. Ono je istina da postoji izreka da neko od šume ne vidi drveće, ali to važi samo za posmatrače sa strane. Oni koji su unutra vide i drveće i stvarnost, a vide i da nema Bosanskog jezika i književnosti na ovom Univerzitetu.
Piše: Elijas Rebronja
Na samom početku i osnivanju Univerziteta te sada daleke 2006. godine, postojao je naziv Bosanski/Srpski jezik i književnost, ali uvidom u izdate diplome iz toga perioda može se vidjeti da na njima piše – srpski jezik i književnost. Znači ni tada pod tim imenom nije bio akreditovan Bosanski jezik i književnost. Ili možda jeste? Tome se nisu usprotivili ni studenti ni profesori, a tadašnjem rukovodstvu biva olakšano dalje djelovanje i dobijanje akreditacije, ali pod imenom Srpski jezik i književnost.
Kada se javnost ustalasala 2019. godine, ni tada nije bilo akreditacije za bosanski jezik jer kako je izjavio tadašnji rekotor prof.dr. Miladin Kostić “niko nije ni podnio zahtjev za akreditaciju“. Očekivanje da Komisija za akreditaciju ili Nacionalni savjet za visoko obrazovanje riješi ovo pitanje je i tada i danas više nego smiješno. Niko nije podnio zahtjev. Niko nije tražio da se akredituju studiji za bosanski jezik. Ako i jeste onda je on i tada ćutao i držao se devize “u ćutanju je sigurnost“.
Gledano okom posmatrača izvan zidina ovoga Univerziteta ispada da se poslednjih petnaest godina uglavnom čekalo da se sagledaju mogućnosti za ispunjenje standarda i krene u proces akreditacije.
Očigledno da je bilo isuviše teško ispuniti standarde za akreditaciju nastave bosanskog jezika. Da je u pitanju drugi problem onda bi postavili pitanje kako su akreditovali Bosanski jezik i književnost na drugom, privatnom Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru. Da je do politike i države, logika bi bila da ga nigdje na teritoriji Republike Srbije nema akreditacije bosanskog jezika.
Ovako se išlo linijom manjeg otpora. Studijskom programu srpski jezik i književnost dodavali su predmete sa elementima bošnjačke kulture i jezika kako bi oni studenti koji završe mogli predavati u nastavi na bosanskome jeziku. Za takvo što je bila potrebna i dobra volja u Komisiji za akreditaciju. Naravno i politička podrška. Kada je toga nestalo naišlo se na prepreku.
Bošnjačkoj akademskoj zajednici bi najlakše sada bilo da su krivi tu neki Bjelak, Elma ili Marija, ljudi koji tek praktično počinju svoj profesorski posao. Rekao bih da nije tako i da su njihovi postupci samo posljedica zatečenog stanja. Oni su baš najmanje krivi za neakreditovanje nečega što i nije nikada bilo akreditovano. Pogrešno bi bilo sada osuditi za sve i dr. Seada Šemsovića koji sam deceniju bije uzaludne bitke. Uzrok problema je mnogo dublji i veći. Krivce treba tražiti prije svega u svima nama, u cijeloj bošnjačkoj akademskoj zajednici.
Kada je u pitanju akreditacija za Bosanski jezik i književnost i ako je posmatramo kao ostvarivanje prava Bošnjaka koji žive u Republici Srbiji, rekao bih da je to kao i kod svih drugih nacionalnih prava. Prava se ne dobijaju već se u skladu sa Zakonom i procedurama uzimaju i ostvaruju. Ako za to niste sposobni ne možete druge kriviti. Očigledno da mi Bošnjaci kao narod nismo uspjeli da ostvarimo ovo svoje pravo i da je zakazala cijela akademska zajednica počevši od Bošnjačkog nacionalnog vijeća, onih koji vode obrazovanje, profesora na ovom Univerzitetu, studenata ali i svih nas koji smo deceniju ćutali i mirno posmatrali.
Mislim da sada ne treba tražiti krivce već na kraju, ili rekao bih na početku iznaći izlaz iz ličnih sujeta i slabosti, pa krenuti iznova da se traži rješenje za ostvarivanje ovog Zakonom zagarantovanog prava Bošnjaka koji žive u Republici Srbiji.
Za početak predložio bih Bošnjačkom nacionalnom vijeću formiranje nezavisnog tijela koje će se baviti rješavanjem ovoga problema i koje će biti sastavljeno od predstavnika Bošnjačkog nacionalnog vijeća, predstavnika Grada Novog Pazara, stručnjaka za akreditaciju iz Bosne i Hercegovine, predstavnika Univerziteta i profesora koji predaju na ovom Univerzitetu, profesora sa Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru, te predstavnika Ministarstva prosvjete Republike Srbije.
Autor je direktor Bošnjačkog instituta za nauku, kulturu i umjetnost