Bošnjačka politika imala je znatan broj propusta u pogledu aspiracija, djelovanja i pozicioniranja prioriteta u periodu nakon agresije. Naime, nesvjesni značaja povlačenja određenih poteza u prijelomnim trenucima, Bošnjaci su propustili dodatno etablirati svoju poziciju kao političkog faktora te postignute rezultate u pogledu širenja političkih kapaciteta izvan države Bosne i Hercegovine dodatno kapitalizirati.
Autor: Admir Lisica
Eklatantan primjer propuštenih bošnjačkih šansi u postratnom periodu jeste odnos prema sandžačkim Bošnjacima i Sandžaku u cjelini, kao geografskom prostoru koji je kroz historiju bio vezan za Bosnu i Hercegovinu i njenu sudbinu. Vratimo li se u historijsko razdoblje od svega stotinu i pedeset godina, Sandžak je bio sastavni dio Bosne. Geopolitičkim previranjima od Berlinskog kongresa 1878. godine, pa do Londonskih i Bukureštanskih ugovora iz 1912. i 1913. godine, Sandžak je geografski odvojen od Bosne i Hercegovine, ali u kontekstu globalnih geopolitičkih procesa sudbina Sandžaka i sandžačkih Bošnjaka uvijek je bila naslonjena na sudbinu matice Bosne i Hercegovine.
Tri su prijelomne godine u historiji Sandžaka koje potvrđuju ovu tezu: 1878. godina, kada je Berlinskim kongresom Bosna i Hercegovina ostala bez Novopazarskog sandžaka; 1917. godina, u kojoj je održana Sjenička konferencija s jasno definiranim zaključcima koji ukazuju na težnju Bošnjaka Sandžaka da se pripoje Bosni i Hercegovini ili barem dobiju status autonomije; te 1991. godina, kada je, uslijed shvatanja nove geopolitičke realnosti, održan referendum o autonomnom statusu Sandžaka, uz mogućnost pripajanja „jednoj od nezavisnih republika“ formiranih nakon sve izvjesnije disolucije Jugoslavije.
U srpsko-hrvatsko-crnogorskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu Bošnjaci Sandžaka dali su veliki doprinos njenoj odbrani, a u potonjem periodu i sami su se suočavali s potencijalnom vojnom opsadom Novog Pazara, iznad kojeg su tokom 1993. godine bili postavljeni topovi spremni za djelovanje protiv bošnjačkog stanovništva. Politički montirani procesi protiv sandžačkih Bošnjaka tokom devedesetih godina prošlog stoljeća rezultirali su teškim posljedicama, a neki od nepravedno procesuiranih kasnije su umirali od posljedica torture Miloševićevog režima.
U poslijeratnom periodu bosanski Srbi uspostavili su specijalne veze sa Srbijom, a sličan odnos imaju i bosanski Hrvati s Hrvatskom. Epilog toga jeste da srpska i hrvatska politika unutar Bosne i Hercegovine slijede zamisli političkih lidera iz Beograda i Zagreba, često na štetu Bošnjaka i same države Bosne i Hercegovine. Bošnjačka politika, kao što je navedeno u uvodu, nije posvetila dovoljno pažnje Bošnjacima Sandžaka, ali se taj odnos može značajno unaprijediti i za kreiranje novih politika prema Sandžaku i Bošnjacima ovog regiona još uvijek nije kasno.
Bitno je naglasiti da Bošnjacima Sandžaka ne treba nametati ideje i rješenja koja nisu u njihovom interesu. Posebno se ne smiju gurati politike koje Sarajevo nema kapacitete provesti u djelo. Ono što mora biti dio bošnjačke političke agende prema Sandžaku jeste trajno jačanje veza Sarajeva i Novog Pazara u političkom, obrazovnom, kulturnom, ekonomskom i infrastrukturnom segmentu. Kada je riječ o političkom povezivanju, fokus mora biti na jačanju političkih veza i unapređenju političkog života Bošnjaka Sandžaka. Bošnjački politički zvaničnici moraju češće biti prisutni u Novom Pazaru, bilo povodom Dana Sandžaka, Dana bošnjačke zastave ili drugih važnih datuma. Bošnjaci u Sandžaku moraju osjetiti da imaju političku podršku Sarajeva, od kojeg s pravom očekuju minimum političke posvećenosti.
Jedan od važnih političkih segmenata trebalo bi da bude insistiranje na olakšanom dobijanju bosanskohercegovačkog državljanstva za Bošnjake Sandžaka, po modelu kakav Srbi i Hrvati iz Bosne i Hercegovine imaju u Srbiji i Hrvatskoj. Bošnjački politički predstavnici moraju biti na raspolaganju Novom Pazaru u svim izazovima s kojima se suočava, što bi znatno olakšalo političku borbu koju Bošnjaci vode unutar institucija Srbije. U oblasti obrazovanja i kulture nužno je unaprijediti izučavanje bosanskog jezika, te historije Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.
Ukoliko to nije moguće na državnom nivou, izvodljivo je putem federalnog ili kantonalnog nivoa. Simbolički, ali i suštinski važan potez bio bi da Sarajevo podrži projekte od nacionalnog interesa – bilo da je riječ o školama, kulturnim centrima ili drugoj važnoj infrastrukturi. „Pečat Bosne“ na takvim projektima trajno bi unaprijedio veze sandžačkih Bošnjaka s njihovom maticom.
Posebnu pažnju bošnjačka politika mora usmjeriti prema studentima iz Sandžaka, kojih je posljednjih godina u Sarajevu manje nego ranije. Snaga sandžačkih studenata posebno je došla do izražaja tokom prošlogodišnjih studentskih protesta protiv Vučićevog režima, ali je istovremeno pokazala da se mlađe generacije sve više referiraju na političke i društvene tokove u Beogradu, a manje u vlastitoj matici. Veza kroz obrazovni sistem je izuzetno važna i predstavlja jednu od najsnažnijih poveznica.
Posvećivanje veće pažnje Bošnjacima Sandžaka predstavlja odmjeren odgovor na hegemonske pretenzije aktuelne Vučićeve Srbije, koja od vremena Miloševića do danas nije odustala od velikodržavnih ambicija prema Bosni i Hercegovini. Odbranu od Srbije najefikasnije je graditi i unutar Srbije – oprezno, odmjereno i bez ugrožavanja interesa sandžačkih Bošnjaka, koji, uprkos svim pritiscima, svoja politička prava nastoje ostvariti legalnim putem kroz institucije države. Sarajevo im u tome mora biti oslonac.
Oni koji tvrde da je snažnije povezivanje Sarajeva i Novog Pazara adut za Banju Luku i Beograd pokazuju nedostatak političke hrabrosti i historijskog znanja. Odricanje od Sandžaka i prepuštanje tog prostora interesima Beograda – koji bi, po modelu Ramzana Kadirova, sandžačke Bošnjake želio pretvoriti u poslušnike režima – značilo bi poraz bošnjačke politike. Aktuelna i buduća generacija bošnjačkih političara nema pravo dovesti bošnjačku politiku u stanje hibernacije. Bošnjaci danas svoju politiku vode institucionalno u državama regiona i svako odustajanje od jačanja bošnjačkih interesa izvan domovine predstavljalo bi politički promašaj u korist susjednih velikodržavnih projekata.
Izvor: Stav.ba