Ismet Azizi, urednik i glavni producent sadržaja portala DardaniaPress, objavio je tekst pod naslovom “U Sandžaku je bilo teže biti Albanac nego u Toplici i Jablanici”. Tekst je, na prvi pogled, historijska analiza položaja Albanaca u Sandžaku u jugoslavenskom periodu. Na drugi pogled, i svaki sljedeći, radi se o nečemu sasvim drugom: o metodološki nekorektnoj, selektivnoj i ideološki motiviranoj upotrebi statističkih podataka u svrhu nacionalističke revizije identiteta jednog naroda.
Piše: Teufik Tahirbegović
Vrijedi analizirati kako taj mehanizam funkcioniše.
Argument koji se sam pobija
Središnja teza Azizijevog teksta glasi: mali broj Albanaca evidentiranih u popisima stanovništva Sandžaka 1948, 1971. i 1981. godine ne odražava stvarno stanje, već politički pritisak koji je prisiljavao Albance da se izjašnjavaju kao “Muslimani” ili “nedeklarirani Muslimani”.
Ova teza ima jedan temeljni problem: ona je neprovjerljiva po svojoj konstrukciji. Azizi koristi odsustvo podataka kao dokaz za prisutnost skrivenog albanskog identiteta. Malo Albanaca u popisu znači, prema njemu, da su se morali skrivati. Mnogo Muslimana u popisu znači da su to zapravo bili skriveni Albanci. Svaki podatak koji bi negirao tezu unaprijed je objašnjen kao posljedica pritiska i straha.
Statistike kao instrumenti
Upotreba jugoslavenskih popisa 1948, 1971. i 1981. selektivna je i kontekstualno nepotpuna. Azizi ne uzima u obzir nekoliko ključnih činjenica.
Kategorija “Musliman” u jugoslavenskim popisima nije bila kategorija koja je skrivala nečiji etnički identitet, već je bila zvanično priznat identitetski izbor koji je odražavao specifičan historijski razvoj bošnjačkog naroda na ovim prostorima. Ta kategorija nije nastala kao eufemizam za potisnute Albance, već kao rezultat decenijskog procesa priznavanja bošnjačke nacionalnosti unutar jugoslavenskog sistema, što je kulminiralo zvaničnim priznavanjem 1968. godine.
Ako je kategorija “Musliman” bila maska za potisnute Albance, kako Azizi objašnjava stoljetnu dokumentiranu upotrebu bosanskog jezika, bošnjačku kulturnu tradiciju, bošnjačke rodovske strukture i bošnjačku historijsku samoidentifikaciju u Sandžaku, koja prethodi svakom jugoslavenskom popisu?
Paradoks koji propagandista ne objašnjava
Posebno je indikativan Azizijev argument da je “bilo lakše otvoreno se identificirati kao Albanac u srpskim gradovima poput Niša, Leskovca i Beograda nego u Sandžaku”. Ovaj argument, koji autor iznosi kao dokaz represije u Sandžaku, zapravo ima sasvim drugačije logično objašnjenje: Albanci koji su živjeli u srpskim gradovima bili su tamo kao ekonomski migranti i radnici, bez gustog lokalnog društvenog tkiva koje bi ih integriralo u drugu zajednicu. Njihovo albansko izjašnjavanje nije bilo akt hrabrosti, već jednostavno odraz toga da nisu imali razloga da se izjašnjavaju drugačije.
Sandžački Muslimani, s druge strane, nisu se izjašnjavali kao Albanci iz straha, već zato što nisu bili Albanci. Razlika je fundamentalna, a Azizi je perfidno sistematski ignorira.
DardaniaPress kao propagandni projekt
Nije nevažno napomenuti kontekst u kojem ovaj tekst nastaje. DardaniaPress nije objektivan medij. To je portal čiji je deklarisani cilj promoviranje albanskog nacionalnog narativa na prostoru Sandžaka, a koji se finansira iz izvora vezanih za albansku dijasporu i institucije Kosova.
U tom kontekstu, Azizijev tekst je dio sistemskog projekta koji ima jasnu arhitekturu: akademski naizgled legitimni tekstovi koji tvrde historijsko albansko prisustvo, praćeni komentarima i “povezanim člancima” o albanskim plemenima poput Šalje, koji zajedno stvaraju privid historijske utemeljenosti teze o albanskom Sandžaku.
Metodologija je poznata: ne treba tvrditi da su Bošnjaci Albanci direktno. Dovoljno je stvoriti dovoljno historijske magle da se ta teza učini “diskutabilnom”, a svaki Bošnjak koji je odbija izgleda kao neko ko bježi od vlastite historije.
Šta historija zaista kaže
Bošnjački identitet u Sandžaku nije produkt jugoslavenske politike niti komunističke inžinjerije. Historijska evidencija je jasna i datirana. Bosanski jezik dokumentiran je u Sandžaku stoljećima prije prvog jugoslavenskog popisa. Bošnjačke porodične strukture, vakufi, medrese i kulturne institucije postoje na ovim prostorima kao kontinuitet koji seže u osmanski period.
Popis iz 1948. godine nije dokaz potisnute albanske većine. On je dokaz da je bošnjačka zajednica Sandžaka bila dovoljno brojna, kohezivna i samosvjesna da se evidentira kao posebna skupina, čak i u uvjetima kada joj jugoslavenska država nije pružala sve instrumente nacionalnog priznavanja.
Tvrdnja da su sandžački Bošnjaci zapravo skriveni Albanci jednako je historijski neutemeljenа kao tvrdnja da su sandžački Bošnjaci zapravo skriveni Srbi ili skriveni Turci. Sve tri teze dijele istu metodologiju: uzimaju stvarni identitet jednog naroda i proglašavaju ga lažnim, konstruiranim ili nametnutim.
Zašto je važno odgovoriti na albansku propagandu
No, ovakvi kvazinaučni tekstovi ne zaslužuju ignorisanje. Zaslužuju precizne, dokumentirane i javne odgovore, jer funkcionišu upravo onda kada nema odgovora. Svaka teza koja ostane neosporena u javnom prostoru dobiva implicitnu legitimnost.
Ismet Azizi nije istraživač koji traga za istinom. On je jedan od aktera u dobro organiziranom projektu koji ima jasne ciljeve i jasne finansijere. Tekstovi objavjeni na ovom propgandnom portalu nisu povod za akademsku raspravu o albanskom prisustvu u Sandžaku, oni su povod za jasno, javno i dokumentirano postavljanje pitanja: na osnovu čega, s kakvom metodologijom i u čijem interesu se piše historija jednog naroda koji to nije tražio i koji to ne prihvata?
Bošnjaci Sandžaka imaju svoju historiju. Ona nije skrivena ni potisnuta. Ona je zapisana, datirana i dostupna svakome ko želi čitati s namjerom razumijevanja, a ne s namjerom falsificiranja.
Izvor: Sandzacke.rs