Današnji napad na fotoreportera Pobjede Steva Vasiljevića i Vijesti Borisa Pejovića u Gornjem Zaostru krvava je poruka da se u Crnoj Gori nasilje nad novinarima i istinom i dalje tretira kao normalno stanje stvari. Razularena grupa, opsjednuta zaštitom spomenika nepomeniku Pavlu Đurišiću, komandantu i ratnom zločincu, koljaču i simbolu ideologije koja smrdi na mržnju i genocid, krenula je na ljude čije je jedino oružje objektiv fotoaparata.
Piše: Božidar Proročić
Otimanje opreme, prijetnje, udarci – i sve to usred bijela dana, pred očima javnosti, dok institucije revnosno ćute, kao da ih se to ne tiče, kao da se Crna Gora ne brani upravo na toj tački.
U trenutku kada je spomenik Đurišiću premještan, umalo da se pred crkvom nastavi ideologija koju je personifikovao – ideologija nasilja, progona i uništavanja svega što je drugačije. Još je samo falio blagoslov militantne SPC i njihovih sinova, pa da se započne pir, a svi dobro znamo kakvi su takvi pirovi i kako završavaju – krv, pepeo, mantije, “blagoslovi” popova.
Temperatura visoka, šljivovica udara u glavu, a zadrigli sinovi poraženih đedova, masnih brada, pod kokardama i sa tri prsta uperena ka nebu koje ih odavno ne gleda blagonaklono, krenuli su da linčuju. Oni što u rukama nose pesnicu, a u grudima mržnju, spremni su da sruše svaku granicu civilizacije ako im neko takne totem njihove lažne slave. To je slika poraženog, ali ne i pokajničkog mentaliteta onog što bi i danas, da mu se pruži prilika, vratio točak istorije unazad – do najcrnjih dana Balkana.
Dobro je da Evropa vidi ko su ti “partneri” i “oslobodioci” – oni koji pod plaštom pravoslavlja slave četničke kame, pjevaju pjesme zločina, dižu zastave pod kojima su klani nevini i drže govore o slobodi dok gaze po leševima prošlosti. Oni što su u svakom ratu bili na strani noža, a protiv istine, danas pokušavaju da se prikažu kao žrtve, dok u stvarnosti truju nove generacije mržnjom i mitovima krvavih pohoda.
Sijači smrti, zaklonjeni iza ikonostasa i tamjana, sa krvlju naslijeđenom od svojih predaka i mržnjom u kostima, spremaju nove barute u glavama svoje djece. Njihove “molitve” su zavjet da se zločin ne zaboravi, već da se, kad-tad, ponovi. Oni ne grade spomenike da bi čuvali sjećanje, već da bi podgrijavali plamen mržnje i osigurali da se istorija, u svom najcrnjem obliku, ponovi – na istim mjestima i nad istim ljudima.
Ako država i sada ostane gluva, ako ne zaštiti one koji svojim radom brane pravo javnosti na istinu, onda ne govorimo više o nadi – govorimo o gašenju posljednjeg plamena slobode. I neka se zna – kad se istina “lomi” udarcima, a svjetlost objektiva razbija pesnicom, to više nije društvo slobodnih građana, nego mračna pozornica na kojoj vladaju strah, sila i mrak iz kojeg su ovi nasilnici potekli.
Sada je trenutak da se Crna Gora pogleda u ogledalo i odluči hoće li stajati uz one što bilježe istinu ili će pasti “na koljena pred ničijim sinovima” – pred sjenkama svojih najgorih duhova, pred sjenkama zla.
Izvor: Sandzacke.rs