Masakr u Šahovićima predstavlja jednu od najtamnijih stranica crnogorske historije, događaj koji je sistematski brisan iz kolektivnog sjećanja. U noći između 9. i 10. novembra 1924. godine, u tišini koja je prikrivala krvavi osvetnički pohod, bez milosti je izvršen pokolj nad bošnjačko-muslimanskim stanovništvom Šahovića. Bez obzira na to koliko je istina bolna, surova, jeziva i poražavajuća, kao intelektualac, pisac, a prije svega kao čovjek, osjećam moralnu obavezu da se osvrnem na stotu godišnjicu stradanja i nevino prolivene krvi naše braće muslimana – Bošnjaka.
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Jer, kako reče dr. Šerbo Rastoder, a i drugi autori u djelima poput “Zločini nad Bošnjacima Sandžaka u XX vijeku”, ne možemo i ne smijemo šutjeti pred nepravdom koja je toliko dugo ostala bez odgovora. Povodom stote godišnjice pokolja u Šahovićima (1924-2024), ne želim šutjeti u ovom vremenu nevremena. Želim da skinem teret prošlosti sa svakog časnog Crnogorca i onih časnih Srba koji su svjesni da ovakvi zločini i tragedije nisu samo bolni za živote i duše ubijenih, već i za savjest onih koji nose breme prešućivanja.
Zločini poput onog u Šahovićima ne smiju ostati zaboravljeni jer su duboko urezani u istoriju stradanja i progona jednog naroda – Bošnjaka. Ovaj pokolj nad nevinim dušama, izveden najbrutalnijim metodama ubijanja, klanja, pljačkanja i otimanja imovine, progonom stradalih od Sandžaka pa do dalekih obala Turske i gorovite Bosne, ne smije biti zaboravljen. Mora se čuti i moj vapaj, moj krik u odbranu ljudskih i temeljnih vrijednosti, iz poštovanja prema mojoj braći – prema svakom nevinom čovjeku čiji je život bio bespravno oduzet. Zločin u Šahovićima je zločin protiv čovječnosti, a šutnja o njemu samo produžava taj grijeh. Jer, kako šutnjom nevine žrtve ubijamo po drugi put, nemilosrdno i bez izgovora.
Mi Crnogorci, koji se tako osjećamo, pišemo i živimo, moramo imati snage da se suočimo s prošlošću i poklonimo se sjenama nevinih žrtava stradalih u Šahovićima 1924. godine. Zločin koji je počinjen nad Kolašincima, Mekićima, Drpljanima, Hadžibulićima, Kolićima, Kalićima, Hotima, Hasićima, Alomerovićima, Mušovićima, Kovačevićima, Hamzićima i mnogim drugima, ostala je rana koja krvari i danas. Naša je dužnost da se ne povučemo u šutnju jer, kako Fridrih Niče jasno upozorava, šutnja pred zločinom nije ništa drugo do izjednačavanje s njim. Zločin je veći kada se o njemu šuti, a mi kao narod koji se ponosi svojim identitetom ne smijemo dozvoliti da upadnemo u zamku negacije, kao što to čine oni koji skrivaju svoju prošlost, prešućkujući zločine i stradanja.
Niče u svojoj filozofiji dotiče duboke istine o ljudskoj prirodi i njenoj tamnoj strani, ukazujući na povezanost između okrutnosti i kulture. Njegove riječi “Gotovo sve što zovemo višom kulturom počiva na produhovljenju i produbljenju okrutnosti” osvjetljavaju kontradikciju u srcu civilizacije – dok se čovječanstvo kreće naprijed, dok stvaramo kulture, umjetnost i sistem vrijednosti, okrutnost se često ne umanjuje, već samo prerušava u nove oblike. Niče dalje ističe da “ona divlja životinja nije umrtvljena, već cvjeta i obogotvorila se”.Okrutnost, kako nam kaže, nije iskorijenjena, već je preoblikovana u sofisticirane, društveno prihvatljive manifestacije, što se može vidjeti i u tragedijama poput Šahovića.
Tragedija Šahovića otkriva surovost koja nije samo fizička već i moralna, jer je pogubna šutnja koja je uslijedila produžila agoniju žrtava. Ono što Niče naziva ‘bolnom slašću tragedije’ ukazuje na to da zločini ne samo da nanose patnju, već na neki izopačeni način, omogućavaju onima koji ih čine ili prešućkuju da nađu neku vrstu perverznog zadovoljstva – bilo u moći, bilo u ignorisanju tuđih stradanja. Ova analiza Ničeove misli pruža uvid u dubinu ljudske okrutnosti i njenu neraskidivu vezu sa kulturom, podsjećajući nas da moramo biti budni pred istorijskim zločinima, jer, kako on ističe, postoji ‘obilan, preobilan užitak i u sopstvenoj patnji, u sopstvenom činjenju sebe patećim’.
Suočavanje s prošlošću nije samo moralna obaveza, već i ključ za naše buduće postojanje. Ukoliko dopustimo da šutnja prekrije istinu o Šahovićima, mi sami postajemo saučesnici u tom zločinu. Ničeova filozofija nas upozorava da ne smijemo dozvoliti da ta “divlja životinja” u nama preživi u oblicima prešućivanja i negacije. Okrutnost je, prema Ničeu, skrivena u korijenima naše kulture, ali upravo zato, mi imamo odgovornost da je osudimo, prepoznamo i spriječimo da se ponavlja.
Ovaj zločin, iako tako obiman u svom monstruoznom obimu, ostao je “prećutan” decenijama, nikada predstavljen na stranicama istorijskih udžbenika, ignorisan od strane nauke i zaboravljen od strane mnogih. Ćutanje o tragediji Šahovića bilo je toliko sveprisutno da se činilo kao da se događaj nikada nije ni desio. Ipak, prvi koji je o tome javno progovorio bio je Milovan Đilas, koji je u svojoj knjizi “Besudna zemlja”, objavljenoj na engleskom jeziku 1958. godine, skrenuo pažnju na ovaj strašni događaj i prekinuo zavjet ćutanja. Đilasov glas bio je prvi odjek istine u moru zaborava. Njegovo priznanje u “Besudnoj zemlji” otvorilo je put ka osvrtu na prećutanu istoriju, ali taj put je ostao nedovoljno istražen i u velikoj mjeri zanemaren do današnjih dana.
Nakon masakra, ime mjesta Šahovići je izbrisano sa geografskih karti i zvaničnih spisa – selo je preimenovano u Tomaševo. Ova promjena imena simbolizovala je namjeru da se trajno izbriše svaki trag bošnjačkog prisustva, kao i istorijsko pamćenje koje je vezivalo narod za taj kraj. Promjena imena Šahovića u Tomaševo bila je završni čin nasilja, kojim su se dodatno zatrovali temelji sjećanja i kolektivne identifikacije stanovništva koje je nekada živjelo na tim prostorima. Na taj način, brutalnost masakra nije ostala samo fizička – već je postala i duhovna, duboko ukorijenjena u simboličkom uništavanju svega što je podsjećalo na Bošnjake-muslimane u Šahovićima.
Zato, moramo jasno i glasno kazati: NIKAD VIŠE. Ne samo zbog onih koji su nevini stradali, već i zbog nas samih, kako ne bismo postali ta divlja životinja koja svoje zločine prikriva plaštom kulture i civilizacije.
Zato, danas stojim pred vama, draga braćo i prijatelji, Bošnjaci-muslimani bez maske, svjestan svoje nemoći da izmijenim prošlost, ali sa nadom da će naše kajanje i molitve-dove barem delimično zacijeliti rane. Oprostite nam naše ćutanje, jer je ono bilo saučesnik vaših stradanja. Taj crni dan, kad su nevini pali pod udarom nepravde, ostao je uklesan u našu istoriju, poput ožiljka koji se ne može zaboraviti, čak i ako oprosta ima. Jer oprost, ako i dođe, ne može izbrisati tragove bola i patnje, niti vratiti izgubljene živote. Ožiljak će zauvijek ostati tu, kao podsjetnik na nepravdu koja je počinjena i na dužnost koju imamo da se sjećamo da govorimo da pravdu tražimo, ma koliko bila daleka.