“Spuštavah se ja na vaše uže,
Umalo se uže ne pretrže;
Otada smo viši prijatelji,
U glavu mi pamet ućeraste.“
Piše: Elijas Rebronja
Bošnjaci su se niz uže “bratstva i jedinstva“ spuštali više puta u prošlom stoljeću – najprije u onoj Kraljevini Jugoslaviji (1918–1945), a potom i u novoj, socijalističkoj (1945–1991). U obje Jugoslavije to se uže više puta pretrglo, pa nam se, kao po pravilu, obilo o glavu. Od tada, naučili smo živjeti jedni pored drugih, poštovati sve druge, ali i cijeniti, čuvati i voljeti najviše svoje.
Neki će reći da je to nacionalizam. A ja ću reći – jeste, i neka jeste. Volim svoj nacion i nacionalizam. Sto godina nas ubjeđuju da je nacionalizam nešto zlo, podmećući nam zapravo šovinizam. Mi nismo i ne trebamo biti šovinisti; ne trebamo mrziti druge. Ali sasvim je normalno da volimo i ističemo svoje, da njegujemo svoj jezik, kulturu, tradiciju i vjeru. Kod Nijemaca i Francuza najveći patriotizam upravo se krije u nacionalizmu. Reći im da su nacionalisti – to je kompliment, najveća čast. Samo kod nas je to grijeh.
Na Balkanu, sramota je voljeti svoj narod. Ako veličaš svoje – odmah si ekstremista. Ako njeguješ svoj jezik i kulturu – šovinista. A kao lijek nude ti staro bratstvo i jedinstvo, onu bajku kojom su nas desetljećima uspavljivali.
Moć medija danas je veća nego ikad. Pred našim očima, ono što jeste pretvara se u ono što nije. I mi, zbunjeni i uplašeni, povlačimo se, pristajemo na laž i na novo izdanje starog bratstva i jedinstva – sada u “režiji studenata“.
Odjednom su studenti postali novi heroji, idoli društvenih promjena. Oni koji nikad nisu radili, ni život okusili, sada treba da nas nauče kako se živi. U svijetu Branka Kockice, u kojem su kuće od čokolade, oni marširaju ulicama i grle se, i odjednom, nestaje sve ružno: ratovi, tenkovi, grobovi. Pokrivena muslimanka grli momka sa šajkačom; njih dvoje otkrivaju da su izgubljeni brat i sestra; nalaze kovčeg blaga i zajedno bacaju zlog vuka u bunar.
Dok tako poskakuju uz pjesmu i igru, brišu se sve tragedije prošlosti. Zaboravljaju se ubijeni, spaljeni, izbrisani. A mi, začarani slikom, ponovo vjerujemo u bajku o bratstvu koje nas je već dva puta presjeklo po živom.
I dok “evropski bik“ iz mitova ponovo siluje našu stvarnost, mi mu kličemo. Pristajemo da nas opere od vjere, jezika, nacije i identiteta, da nas pretvori u bezbojne, beživotne robove jedne nove, bezimene Evrope.
U toj savremenoj telenoveli, manjina glumi naš idealni život, a mi ne smijemo reći da je to iluzija. Postalo je jeres reći da golobradi mladići i djevojke bez iskustva ne mogu nositi breme društvenih promjena. Jeres je reći da nije časno kad djevojka muslimanka spava po tuđem svijetu. Jeres je i podsjetiti da pokrivene žene ne smiju grliti svakog muškarca. Ko to izgovori – neprijatelj je napretka, plaćenik režima, mračnjak.
Kažu: “Ćuti. Proći će. Ne talasaj.“ Upali TV, gledaj “Bratstvo i jedinstvo“, treći dio. Ona progledala, njemu izrasle ruke. Bolje i to, nego misliti i reći da ono što nije – jeste. Plaču pokriveni gremlini. Plaču i pokriveni šovinisti. “Mala, pazi metak!“. “Hvala, Slavko, spasio si mi život.“
Opšti plač u srećnom kraju našeg nesretnog života. Bratstvo i jedinstvo – u režiji studenata. Elita nam se samorađa.
Valjda ćemo u drugom životu biti “viši prijatelji“. U ovom – pamet nam ućeraše.