Bravo, Gornje Zaostro! Neka se zna – kad civilizirani svijet ruši spomenike robovlasnicima, kolonizatorima i koljačima, vi ste odlučili podići… koljača Pavla Đurišića.
Autor: Mustafa Cerić
Još samo fali fontana od krvi i mala replika krematorijuma za djecu, pa da spomenički kompleks bude potpun. U zemlji gdje se decenijama učilo da su antifašisti oni koji su ginuli da bi današnji “junački” potomci mogli dizati kredite i spomenike, danas se, evo, slavi čovjek koji je u dokumentima priznao da je čistio teritorije – ne od korova, već od muslimanske djece.
Eto ga sad, Pavle u bronzi, možda malo oksidira, ali makar neće kao njegova savjest – jer, avaj, ona nikad nije ni postojala.
I to nije spomenik, dragi moji. To je skulptura sramote, metalni gromobran za civilizacijski stid. Umjetnički uradak u stilu “etnički ekspresionizam” – inspirisan krikom majki iz Pljevalja, Foče, Goražda…
A za kraj kompozicije? Postament izliven u betonu šutnje države. Jer, naravno, kad vam neko digne spomenik fašisti, prvo što uradite jeste da “čekate reakciju nadležnih”.
Čekajte, možda je ovo kulturni performans? Možda je Pavle Đurišić zapravo metafora – bronzana alegorija našeg kolektivnog poraza pred historijskim revizionizmom? Ili je to možda nova škola vajanja – “Skulptura genocida” kao smjer na nekoj budućoj Akademiji antisavremenih umjetnosti? Prijemni ispit: “Izlij masakriranog Bošnjaka u mermeru nade”.
I naravno, sve je to urađeno “bez najave institucijama”. Pa naravno! Jer kad praviš spomenik nekome ko je poznat po pokoljima, valjda ti je minimum bontona da ne gnjaviš ministarstva. Znate već – Ajmo po čisto četnički: bez tendera, bez zakona, bez trunke srama.
Ali sve to ima i edukativnu svrhu. Djeca će moći dolaziti, gledati bronzanog Pavla i učiti – ne historiju, već kako ne postati čovjek. Učiti da je moguće biti upamćen, ali iz pogrešnih razloga. Učiti da heroji nose metke, ali i moral; a koljači, čak i kad nose uniforme, ostaju ono što jesu – neljudi.
I ne, ovo nije pitanje “naše” i “njihove” historije. Ovo je pitanje elementarne pristojnosti. Jer Pavle Đurišić nije bio nikakav borac za slobodu – on je bio računovođa smrti. Njegova sablja nije presijecala frontove, već vratove. I to uglavnom onih koji nisu mogli da bježe.
Zato, neka se zna: svaki centimetar bronzanog Pavla – gram je srama na obraz države. Svaki selfi pored njega – šamar žrtvama. Svaka tišina institucija – odjek topota vojnih čizama u spavaće sobe nevinih.
Na kraju… Postavili ste statuu ratnom zločincu? Okej. Hajde sad postavite i ogledalo – pa stanite ispred njega. Gledajte u oči tog kipa, pa sebi. Jedan od vas dvojice je počinio zločine. Ako vas pogled ne srami – znajte da ste vi onaj drugi.
I neka vam je sa srećom. Jer kada narod počne praviti spomenike ubicama, to ne znači da se sjeća prošlosti. To znači da je spreman da je ponovi.
Napomena: Sljedeći projekat inicijatora: “Avala 2 – Mauzolej revizije”, uz saradnju vajara iz Sjeverne Koreje i konsultanta za estetiku genocid.