Na današnji dan (19. oktobar, 2003) na Ahiret je preselio Alija Izetbegović, prvi predsjednik nezavisne i suverene države Bosne i njene Hercegovine.
Piše: Mustafa Cerić
Sjećanje nije tek povratak u prošlost – ono je tihi razgovor sa vremenom koje je prošlo, ali nije prestalo disati. Tako i ja, svakog oktobra, kad lišće Sarajevo boji u zlatnu jesen, osjetim da je Alija opet tu – ne u tijelu, nego u prisutnosti misli, blagosti, i onog dostojanstvenog mira kojim je zračio.
Prvi put sam ga vidio u Zagrebačkoj džamiji 1990. godine. Izašao je iz zatvora – ali ne kao poražen čovjek, nego kao onaj koji je zatvor preživio kao školu sabura i mudrosti. Bio je tih, nenametljiv, a opet snažan u prisustvu. Plave oči, duboke i smirene, kao da su gledale dalje od onog što je vidljivo. Kad sam ga pozvao da govori na međunarodnom simpoziju o temi Etika u islamu, nisam znao da prisustvujem povratku jedne duše na svjetlo – povratku misli koje će uskoro promijeniti povijest jednog naroda.
Prije nego što sam ga upoznao, znao sam za njegovo ime samo preko novinskih redaka i naslova – Islamska deklaracija, Islam između Istoka i Zapada. Ta literatura kružila je kao potajni rukopisi u vremenima kada su misli bile opasnije od oružja. Knjigu Islam između Istoka i Zapada dao sam mom profesoru, dr. Fazluru Rahmanu u Čikagu, na čitanje. Njegov komentar bio je jasan: – Ideje u ovoj knjizi su zanimljive i inspirativne.
Nisam tada znao da iza tih stranica stoji čovjek koji je istodobno i mislilac i svjedok epohe. Nisam znao da su to riječi nekoga čija će tišina biti jednako glasna kao i njegova riječ. A kada sam ga sreo – shvatio sam da ideja može imati pogled, osmijeh, i ljudsko lice.
U njegovom govoru u Zagrebu 1990. nije bilo ni traga o gnjevu, ni poziva na osvetu. Bio je to govor razuma, etike, i unutarnje discipline. Bio je to govor čovjeka koji je znao da se narodi ne dižu na mržnji, nego na ideji. Iza svake njegove rečenice osjećala se filozofska težina, ali i duhovna lahkoća – kao da je svaka misao prošla kroz tišinu zatvorskih zidova, kroz molitvu, kroz sumnju i vjeru.
Alija nije bio političar u klasičnom smislu te riječi. On je bio mislilac koji je, sticajem okolnosti, morao preuzeti ulogu vođe. Njegova politika bila je produžetak njegove etike. Njegova riječ bila je most između Istoka i Zapada, između vjere i razuma, između tradicije i modernosti. U njemu se ogledala mogućnost pomirenja svijeta koji se dugo razdvajao.
Kad danas pomislim na Aliju, ne vidim ga na pozornici historije, nego u toj prvoj slici iz Zagrebačke džamije – skromnog, ali prisutnog, mudrog, ali jednostavnog, sa osmijehom koji ne dokazuje, nego razumije.
Njegova dženaza, 22. oktobra 2003. godine, bila je više od ispraćaja. Bila je to procesija zahvalnosti – naroda, koji je znao da ispraća ne samo svog predsjednika, nego i svoga učitelja, svoga svjedoka, svog savjest.
Alija je otišao tiho, onako kako je i živio. Ali ono što je ostavio – nije tišina. To je onaj neizbrisivi trag misli koji nas i danas podsjeća da sloboda nije politički dar, nego duhovna obaveza.
Kad zatvorim oči, još čujem njegov glas iz one 1990. godine. Nije to bio govor za aplauz – to je bio govor koji te tjera da misliš, da se preispituješ, da rasteš.
Alija je bio svjedok jedne vjere u čovjeka, u mogućnost dobra, u snagu duha. Sretan sam što sam ga susreo u trenutku njegovog povratka svijetu, i što mogu danas svjedočiti da su najveći ljudi oni koji ostaju tihi – ali čija tišina odzvanja kroz generacije.
Vijest o Alijinoj smrti u Pragu
Kada se Alija smjestio u bolnicu na Koševu, znao sam da se njegovo tijelo umorilo, ali duh nije. Obilazio sam ga često, ne kao državnika, nego kao prijatelja koji nosi vijesti iz svijeta koji mu je bio drag – vijesti o obnovljenim džamijama, o novim medresama i vakufima, o planovima koji su ga uvijek radovali. Kad sam mu jednom rekao: ‘Imamo plan da uradimo’, nasmiješio se onim svojim blagim osmijehom i tiho, gotovo ironično, uzvratio: ‘Imate plan da uradite.’ Ta njegova rečenica nije bila ni šala ni sumnja, nego podsjetnik – da su svi naši planovi samo sjenke Božjeg plana.
Za Aliju je smrt bila edžel – Božja volja, posljednje poglavlje koje se ne može ni odgoditi ni prepraviti. O smrti je govorio isto onako kako je govorio o životu – jednostavno, smireno, gotovo spokojno. ‘Čovjek živi sve dok ima razloga da živi’, znao je reći, ‘a kad mu nestane razloga, seli se na Ahiret.’ Za njega je sve bilo tako jednostavno – i život i smrt, i vjera i borba, i poraz i pobjeda. Sve je bilo dio jedne iste putanje, jedne iste istine koja ne počinje ni završava s nama.
Dana 19. oktobra 2003. godine bio sam u Pragu, na poziv Foruma 2000, kojeg je osnovao češki predsjednik Václav Havel – čovjek koji je, poput Alije, spojio filozofiju i politiku, slobodu i moral. U velikoj dvorani hotela u Pragu, prije početka konferencije, pozvali su me u zasebnu prostoriju. Tamo su sjedili Havel i princ Hasan bin Talal, bivši jordanski prijestolonasljednik. Razgovor je započeo lagano, gotovo protokolarno. I tada je zazvonio telefon.
‘Ovdje Bakir… samo da ti javim… babo je preselio.’ Tišina. Riječi su stale. Umjesto suza, na licu mi se pojavio hladan znoj. ‘Bakire… ja sam u Pragu… vraćam se odmah.’ Okrenuo sam se prema Havelu, koji je sjedio kraj mene. Tiho sam mu šapnuo: ‘Umro je Alija Izetbegović.’ Havel je spustio pogled. Nije bilo riječi – samo ono duboko poštovanje koje poznaju ljudi koji su prošli kroz istu vrstu iskušenja. Prišao sam princu Hasanu i saopćio mu isto. Oba su bila potresena. Pric Hasan je kratko zažmirio i rekao: ‘Odlazak takvih ljudi nije samo gubitak jednog naroda, nego je gubitak svjetla u ovom mračnom svijetu.’
Htio sam odmah krenuti za Sarajevo, ali me princ Hasan zadržao. ‘Govori,’ rekao je, ‘govori o Aliji – o njegovom duhu, o onome što nas uči da budemo bolji.’ Pristao sam. Na otvaranju konferencije, u dvorani punoj svjetskih ličnosti i mislilaca, govorio sam ne o politici, nego o prolaznosti i dostojanstvu. Rekao sam da je danas, u Sarajevu, preselio čovjek koji je vjerovao da se i na ruševinama može graditi moral. Čovjek koji nije imao vojsku, ali je imao narod; koji nije imao bogatstvo, ali je imao vjeru; koji nije imao moć, ali je imao smisao.
Sutradan sam bio u Sarajevu. Nebo je bilo sivo, teže nego obično. Ušao sam u gasulhanu Bakija – u tišinu koja je imala težinu vječnosti. Tamo je ležao moj predsjednik, moj brat po vjeri i putu. Nisam vidio svoga oca kad je umro – tada sam bio u Čikagu. Nisam mogao poljubiti njegovo lice. Ali sada sam ljubio lice mog drugog oca – sudbinskog oca mog naroda.
Uz pomoć Bakira ogasulio sam Aliju. Ruke su mi drhtale, ali duša je bila mirna. Oblačio sam ga u bijelo ruho – ćefine, ne kao mrtvog čovjeka, nego kao putnika koji ide na Šeb-i arus, na noć svadbe, kako je govorio Mevlana Rumi. Suze su mi se slijevale niz lice, ali to nisu bile suze poraza – bile su to suze zahvalnosti.
Znao sam da ga više neću čuti kako kaže: ‘Imate plan da uradite.’ Ali sam znao i to – da je on, Alija, svoj plan ispunio. Da je otišao miran, jer je učinio ono što je bio njegov razlog da živi.
Dženaza
Dan je bio kišan, ali svjetlost je dopirala kroz oblake – svjetlost, koja nije dolazila s neba, nego iz srca naroda. Bio je to 22. oktobar 2003. godine, dan kada je više od stotinu hiljada ljudi ispunilo Sarajevo, da bi ispratili čovjeka koji ih je vodio kroz najmračnije doba i podario im nadu da se i iz krvi može roditi sloboda.
Grad je bio u blokadi, ali ne onoj ratnoj, već onoj dostojanstvenoj – blokadi ljubavi i tuge. Ceste su bile pretvorene u rijeke ljudi. Iz svih pravaca, iz svakog sela i grada Bosne i Hercegovine, iz dijaspore i iz susjednih zemalja, dolazili su ljudi s kišobranima i suzama, da se oproste od svoga predsjednika, svoga učitelja, svoga Alije.
Sjećam se tog dana kao da ga gledam kroz staklo rose. Tijelo predsjednika bilo je izloženo u zgradi Predsjedništva BiH. Do njega su stajali ljudi koji su s njim dijelili i pobjede i stradanja: Sulejman Tihić, Adnan Terzić, general Atif Dudaković – i ja, kao reisu-l-ulema, kao njegov prijatelj i svjedok vremena. Držali smo počasnu stražu, ali u stvarnosti smo čuvali sjećanje.
Kada je tabut iznesen iz zgrade i stavljen na lafet, kiša je pojačala, kao da i nebo želi reći svoje halal olsun Alija. Ispred lafeta išao je vojni orkestar, a iza njega oficiri su nosili ordenja – tihu hroniku časti jednog života. Lafet je pratio sin Bakir, zajedno s porodicom. Iznad svega se čula samo molitva i šum koraka stotina hiljada ljudi koji su se kretali kao jedno tijelo, kao jedno srce.
Na Trgu države Bosne i Hercegovine, pred zgradom državnih institucija, stajali smo spremni za posljednji namaz – dženazu-namaz. Kiša je padala, ali niko nije tražio zaklon. Ljudi su klanjali dženazu pod otvorenim nebom, kao da i sâmi žele da ih dotakne ista kiša koja je milovala tabut predsjednika. Predvodio sam dženazu, ali nisam osjećao da predvodim narod – osjećao sam da narod predvodi mene. Tišina između tekbira bila je dublja od svih govora. To nije bila samo molitva za mrtvog mejjita; bila je to molitva za Bosnu, za njen opstanak, za dostojanstvo koje je on utjelovio.
Bio je to trenutak u kojem je narod pokazao koliko je velik – ne brojem, nego srcem. Niko od prisutnih nije plakao iz očaja. To nisu bile suze poraza, nego suze ponosa. Kao da su svi znali da Alija nije otišao – da se samo preselio, onako kako je i živio, smireno, dostojanstveno, sa saburom i vjerom.
Alija Izetbegović bio je predsjednik jedne male zemlje, ali s dušom veće od mnogih carstava. U njegovu smrt stala je čitava epoha – i rat, i mir, i iskušenje, i nada. Njegova dženaza nije bila samo ispraćaj čovjeka, nego potvrda jedne ideje: da se dostojanstvo ne gubi ni kad je tijelo umorno, da se sloboda ne mjeri snagom oružja, nego snagom duha.
Kada smo ga polagali u mezar na Šehidskom mezarju Kovači, pored sinova Bosne, znao sam da ga polažemo ne u zemlju, nego u pamćenje. U njegovom mezaru nije ležala samo biografija jednog predsjednika – tu je ležala savjest jedne generacije.
Bio je voljen, jer je volio svoj narod bez interesa. Bio je poštovan, jer je poštovao i protivnike. Bio je mudar, jer je znao da je svaka pobjeda prolazna, osim one nad samim sobom.
Njegove riječi odzvanjaju i danas: ‘Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo.’ I kao da te riječi nisu bile samo zavjet jednog naroda, nego i amanet jedne duše koja se vratila Allahu svom u miru – zadovoljna i Allah zadovoljan s njom.
Bosna i Hercegovina kakvu danas poznajemo ne bi postojala bez njega. I kad bi se sve karte povijesti promiješale ponovo, ime Alije Izetbegovića opet bi se pojavilo tamo gdje svjetlo susreće tminu – kao svjedok da je moguće ostati čovjek i u najmračnijem vremenu.
Njegov odlazak u vječnost nije bio kraj. Bio je to prelazak u besmrtnost – onu koja se ne mjeri vremenom, nego djelom.
Izvor: Stav.ba