CVIJET JEDNOG NARODA ILI BESKORISNI KOROV: Čemu služe bošnjački intelektualci?

0
893
blank

Bošnjaci imaju hroničan problem s većinom svoje intelektualne elite – onim što nazivamo intelektualcima ili nacionalnom inteligencijom. Nije u pitanju samo ogroman raskorak između te elite i mase “običnog naroda” u pogledu ishodišnih tačaka ili vizije budućnosti, već su problematični i društvena uloga koju intelektualci (ne) obavljaju, kao i njihovi kapaciteti za strateško, čak i zdravorazumsko promišljanje stvarnosti.

Piše: Mustafa Drnišlić za STAV

Bošnjačka inteligencija, naime, funkcionira isključivo u tri različita stanja: Ili konformistički i kukavički šuti i pušta da bez intelektualnog odgovora prođu svi izazovi pred kojima se nalazi narod kojem pripadaju, ili pretpostavlja vlastite apstraktne vizije i lične interese surovoj realnosti bošnjačke geopolitičke pozicije pa ispaljuje populističke i moralističke parole, čime odmaže bošnjačkoj politici, ili jednostavno tvrdi da nije bošnjačka inteligencije, pa stoga nema ni bilo kakve odgovornosti te je sasvim slobodna da zastupa subudalaste ideje koje nisu u interesu bošnjačkog naroda. Zašto je to tako i kakve i kolike koristi ili štete ima bošnjački narod od svoje intelektualne klase?

Napomenimo, prije svega, da se o fenomenu šutnje bošnjačke inteligencije već pisalo u Stavu, naročito u tekstu Bošnjačka kultura šutnje i straha (Stav, br. 166, maj 2018), gdje se ustanovilo kako je “postojeća bošnjačka intelektualna kultura, prije svega, kultura šutnje, kultura nezamjeranja i neizgovorene riječi. Njen pravi karakter možda ponajbolje oslikava njena glavna karakteristika – odbijanje i izbjegavanje većine onih koji u njoj djeluju da zauzmu jasan i borben stav, da se javno pozicioniraju i trajno odrede spram neke pojave i ideje. Pritom se ne misli samo na dnevnopolitičke pojave nego na suštinska pitanja kulture i identiteta.” No što je s drugim karakteristikama bošnjačke inteligencije, uočljivoj sklonosti beskorisnom moraliziranju i dopadljivim, popularnim, ali i sasvim neostvarivim rješenjima te zastupanju ideja koje nisu u bošnjačkom interesu?

Različite vrste intelekta i intelektualaca

Prvo, važno je shvatiti da intelekt nije isto što i mudrost. Snaga uma, njegov kapacitet da shvati kompleksne koncepte i ideje vrlo se često koristi upravo za promoviranje ideja i rješenja koja nisu niti mudra niti realna. Kombinacija intelekta sa zdravorazumskom prosudbom, onim što bi se moglo nazvati životnom mudrošću, jeste obilježje istinske inteligencije. Mudrost zahtijeva ne samo samodisciplinu i poznavanje načina na koji funkcionira stvarni i realni svijet već i prihvatanje limita vlastitog razuma i iskustva. Nažalost, takva vrsta introspektivne samokritičnosti upravo je ono što često nedostaje onima koji sebe smatraju javno angažiranim bošnjačkim intelektualcima pozvanim da savjetuju vlast i usmjeravaju mase.

Takvo odsustvo introspekcije i samokritičnosti nije tek neka sporedna karakterna osobina pojedinca, već obilježje specifične vrste škole mišljenja, dominantne kod nas, koja je sklona opetovanom donošenju sasvim pogrešnih zaključaka te, što je još gore, upornom insistiranju na njima.

Studija američkog političkog psihologa Philipa E. Tetlocka kojom je obuhvaćen veliki broj tamošnjih političkih eksperata i javno angažiranih intelektualaca (27.451 predviđanje u vezi sa svjetskom politikom od 284 politička “eksperta” između 1988. i 2003. godine) pokušala je ustvrditi koja je to temeljna razlika između intelektualaca čija su se predviđanja tokom godina doista ostvarila i onih čije su se prognoze pokazale sasvim netačnim. Indikativno, presudna varijabla nije bio ni javni ugled, ni društveni status, ni nivo obrazovanja kao ni političko usmjerenje već isključivo način rezoniranja.

Pokazalo se da su se oni intelektualci čije su prognoze i predviđanja položili test vremena i stvarnih događaja oslanjali na raznolike izvore informacija, a ne na vlastite dedukcije i zaključke proistekle iz dogmatizma ideologije koju baštine. Takvi su intelektualci politiku tretirali kao haotično polje podložno hiljadama različitih utjecaja, a ne preciznu nauku na koju djeluju navodno racionalni faktori i mjerljivi utjecaji, čije je postulate moguće objasniti zakonitostima, naučnom metodom ili snagom vlastitog uvjerenja u neku teoriju. Gotovo svaki od ovih intelektualaca bio je izuzetno samokritičan te nesklon da javno iznosi bilo kakve konačne kvalifikacije ili daje jednostavne odgovore na političke dileme dana.

S druge strane, intelektualci i politički komentatori čije su se prognoze pokazale uglavnom netačnim, bili su, po pravilu, manje skloni introspekciji, neskromni i neskloni samokritičnosti, zarobljenici vlastitih predrasuda, pristalice agresivnog zastupanja “velikih ideja” koje objašnjavaju i konačno rješavaju ama baš sve. Oni su, istina, dopadljivo i pametno zvučali, ali njihove prognoze i najave imale su malo veze s onim što se zaista odigralo u stvarnosti.

Sve ovo sugerira da je Tetlockova “teorija dobre prosudbe” suštinski ispravna. Samokritični mislioci daleko lakše prepoznaju kontradiktornu dinamičnost stvarnog života, u kojem se situacija vječno mijenja i evoluira, pa su stoga manje skloni precjenjivanju svojih kapaciteta i racionalizaciji počinjenih grešaka te spremniji korigirati vlastite zablude. No, kao što smo već spomenuli, takve su karakteristike, nažalost, vrlo rijetke kod onih koji se kod nas nazivaju intelektualcima.

Šta je to bošnjačka inteligencija

No ko se kod nas ubraja u intelektualce i šta je to bošnjačka inteligencija? Ako su intelektualci individue koje se zanimaju idejama, i to prije svega njihovom proizvodnjom, ali ne i ličnim apliciranjem na stvarne probleme, inteligencija je širi pojam u koji se ubrajaju i oni koji se bave širenjem ideja intelektualaca, tačnije onih ideja na kojima temelje svoja uvjerenja i svjetonazore. Tu spadaju novinari, profesori, kulturni radnici, politički komentatori i njima slični.

Problem s inteligencijom kao partikularnom klasom jeste što ona ne priznaje bilo kakve standarde osim “suda svojih istomišljenika”. Ne priznaju se nezavisni i objektivni standardi na osnovu kojih bi se mogli ocjenjivati ideje koje inteligencija proizvodi, reklamira, širi i zagovara. U industriji proizvodnje i marketinga ideja vlada isključivi subjektivizam, snobovska i ideološka zatvorenost koja ne priznaje povratne informacije ili arbitražu stvarnosti kao načine empirijske validacije.

Potencijal širenja i prihvatanja neke ideje te većinski konsenzus o njenoj vrijednosti zavisi isključivo od toga je li ona u skladu s dominantnim svjetonazorima i stavovima intelektualnog kružoka u koji je plasirana. To ne znači da takve ideje, ma kako bile na prvi pogled apstraktne, marginalne, čak i sulude, ne mogu utjecati na stvarni svijet, kao što nam uostalom pokazuju primjeri Lenjina, Hitlera, Staljina, Mao Ce-tunga i ostalih čije su ideje, ma koliko njihova validnost bila upitna sama po sebi ili u očima većine drugih, ipak imale katastrofalan utjecaj na živote stotina miliona ljudi.

Konkretan rezultat takvih izolacionističkih sklonosti, u ovom slučaju bošnjačke inteligencije, jeste njena nesposobnost da izađe iz tridesetogodišnjeg začaranog kruga upornog zastupanja uvijek istih ideja, čak i kada su one ili dokazano neizvedive i neprovodive ili krajnje štetne za interese države, naroda i društva.

Intelektualci, strategija i promišljanje politike

Jedna zanimljiva teorija F. Scotta Fitzgeralda tvrdi kako je kapacitet nekog uma da u isto vrijeme promišlja dvije suprotstavljene ideje te, uprkos tome, zadrži sposobnost za efektivno i efikasno funkcioniranje odlika “prvorazredne inteligencije”.

Ukoliko uz ovu teoriju prihvatimo i simplificiranu definiciju strategije Arthura F. Lykkea, a koja se može izraziti jednostavnom formulom, gdje je Strategija = Ciljevi (priželjkivano krajnje stanje) + Sredstva (resursi i instrumenti koji su potrebni da bi se postigli ciljevi) + Načini (dostupne metode i varijante upotrebe sredstava), onda moramo prihvatiti i tezu koja kaže da ostvarenje određenih ciljeva, ispunjavanje zamišljenih želja ili zadovoljenje partikularnih potreba mora neizbježno uključivati žrtvovanje drugih ciljeva, želja i potreba.

Dilema izbora u stvarnom životu nije nimalo jednostavna, jer najčešće se ne odlučuje između krajnjeg zla i krajnjeg dobra, već je izbor između nekoliko dobrih i poželjnih stvari koje jednostavno ne možemo imati u isto vrijeme. Većina ljudi ovakve dileme rješava tako što ih vremenski rasporedi, neki ciljevi pokušavaju se ostvariti odmah, određene stvari odgađaju se dok se pojedine ciljeve smatra neostvarivim pa se njihovo postizanje odgađa na neodređeno vrijeme ili ih se ostavlja u amanet sljedećim generacijama. Ukratko, pravi se kompromis te se usklađuju htijenja i mogućnosti i dovode u poravnanje. Takva je realnost političkog djelovanja u stvarnome svijetu s kojom se suočava svako ko društveno ili politički djeluje.

Nažalost, intelektualci obično zahtijevaju totalna, dramatična, radikalna i trenutna rješenja te odbijaju prihvatiti da svako onaj ko politički djeluje u stvarnome svijetu mora pomiriti dugoročne aspiracije sa svakodnevnim neminovnostima. Izbori s kojima se suočava takav “društveni djelatnik”, bio on političar ili ne bio, svakodnevni su, nepredvidljivi i neminovni. Pritom postavljeni ciljevi moraju odgovarati sredstvima kojima se zaista raspolaže, a koja su gotovo uvijek ograničena. Ako to nije slučaj, ne samo da se zamišljeno neće ostvariti već će se pretrpjeti šteta i trošak kapitala, bio on politički, društveni ili novčani. Ciljevi i sredstva moraju biti u poravnjanju i skladu ako se bilo šta želi postići te je stoga neminovno da su neki ciljevi privremeno ili trajno nedostižni. To je realnost koju intelektualci odbijaju prihvatiti.

Ova svojevrsna “strateška retardacija” naše inteligencije dovodi do toga da ona nije kadra trezveno i strateški razmišljati u kontekstu postavljanja realnih ciljeva, mobilizacije dostupnih sredstava te pronalaska odgovarajućih načina upotrebe tih sredstava. Većina naših intelektualaca nesposobna je da uvidi i utvrdi vezu između posjedovanja ograničenih sredstava te posljedične prioritetizacije onih ciljeva koji su ostvarljivi. Ciljevi koje oni zagovaraju gotovo nikada nisu realni, stoga za njih nikada nema ni sredstava, ali ni načina na koji bi se ostvarili, što kod intelektualaca izaziva beskrajne frustracije i ogorčenja trenutnim “stanjem društva” i “nesposobnom” ili “korumpiranom” političkom klasom. No plemenite aspiracije i dobre želje ne mogu biti zamjena za stvarnu strategiju.

Bošnjačka inteligencija kao najzreliji dio bošnjačkog društva

Sve to rezultira ozbiljnim posljedicama za bošnjačko društvo, prije svega fenomenom “nelojalne inteligencije”, one koja nije na ispomoći ni društvu ni njegovim političkim predstavnicima jer ne zastupa realne ideje, ne predlaže ostvarive strategije niti konstruktivno kritizira politiku. Umjesto uloge društvenog korektora te pronalazača novih načina unapređenja društvenih odnosa, takva intelektualna klasa upada u već dobro poznatu zamku te sebe počinje smatrati surogatom i zamjenom za demokratski i legitimno izabrane političare, pozvanom i predodređenom da artikulira interese cijelog društva.

Osim navedenih deficita naše intelektualne klase, problem je i što posjedovanje superiornog intelekta ne kvalificira automatski bilo koga, a posebno čitavu jednu klasu, za lidersku ulogu. Imati blistav um ne samo što je korisno već je i prelijepo, no za lidere i predvodnike to nije dovoljno. Čak može biti i opasno jer je superioran intelekt često povezan s pesimizmom. Uspješni lideri i predvodnici većinom su osobe koje superiornu inteligenciju balansiraju posjedovanjem jakog i odlučnog karaktera. To se često naziva “harmoničnim skladom vrlina” bez kojeg ne može biti istinskog, a kamoli uspješnog lidera. Ljudi koji su intelektualno superiorni, ali ne posjeduju odlučnost ili jak karakter mogu biti, i često jesu, vrhunski savjetnici, no gotovo nikada nisu dobri predvodnici i lideri. Spomenimo anegdotu kada je ruski general Skobljev rekao svom načelniku štaba Alekseju Kuropatkinu: “Uvijek ćeš ostvarivati velike stvari i postizati uspjehe dok si drugokomandujući, ali neka dragi Bog pomogne Rusiji ako te ikada postave na čelo vojske.” Kao što se zna, tokom Rusko-japanskog rata 1904/1905. godine, koji je Rusija katastrofalno i ponižavajuće izgubila, Kuropatkin je bio glavnokomandujući.

Fatalna mana onih intelektualca koji su uvjereni da mogu, moraju i trebaju upravljati društvenim i političkim procesima jeste vjerovanje da dokazana ekspertiza i pokazani kvaliteti u jednom polju ljudskog djelovanja mogu biti generalizirani te preslikani na druga polja. Mnogi intelektualci ne razumiju da se može biti vodeći svjetski autoritet u nekoj grani društvenih nauka, kao što je recimo ekspertsko poznavanje renesansne ljubavne poezije Provanse, no da to ne znači da se posjeduju čak i minimalne kompetencije u domenu politike, državnog uređenja ili vanjske politike.

Intelektualci kao klasa ne razumiju da je daleko lakše koncentrirati moć nego znanje, te stoga mnogi od njih žive u zabludi da, budući da je većina znanja nekog društva koncentrirana u ljudima poput njih, tako isto treba biti i s procesom donošenja odluka. Oduševljenje većine intelektualaca racijom i razumom, uglavnom vlastitim, često je tako snažno da smatraju kako ono što sami ne znaju nije uopće ni vrijedno znati pa otvoreno preziru bilo kakvo iskustveno znanje te pokazuju sklonost da s velikim samopouzdanjem nastupaju i predlažu rješenja za probleme o kojima imaju malo znanje i nimalo iskustva.

Ovakvo ponašanje prati određen šablon, jer inteligencija sebe redovno vidi kao zastupnike progresa i agense promjene, a svoje neistomišljenike kao reakcionare ili zagovornike statusa quo. Monopolizacija ovakvih termina te česta upotreba etiketa za neistomišljenike pokazuje ne samo određeno intelektualno nepoštenje već i sklonost izbjegavanju argumentirane rasprave i objektivne analize kojim bi se dokazalo (ili opovrgnulo) da li su društvene promjene za koje se zalaže inteligencija uopće poželjne ili korisne.

Posljedice po bošnjačko društvo

No šta ovo sve konkretno znači i kako se nabrojane osobine, karakterne mane i uočene sistemske greške naše inteligencije odražavaju na stvarni i svakodnevni život ostatka društva?

Krenimo prvo od činjenice da naša inteligencija, tj. ogromna većina intelektualaca, nije bila u stanju ili nije htjela izaći na megdan niti jednom izazivaču koji se pojavio na polju ideja, upravo u onoj oblasti ljudskog djelovanja zbog kojeg pojam intelektualca uopće i postoji. Naša inteligencija demonstrirala je opsadni mentalitet i zadovoljila se da kalkulantski i bezbrižno meraka u svojim tornjevima od slonovače, sigurna od neprijateljskih polemičkih strijela, dok taj isti neprijatelj hara okolinom rušeći šta stigne i napadajući na pitanje jezika, kulture, književnosti, ali i samog prava na zaseban identitet naroda kojem ta inteligencija pripada. Većina naših intelektualaca, neborbena i posvećena njegovanju sinekura, pokazala se spremnom da šuti i doslovno hrani šovinističke krokodile pravima i slobodama zajednice u kojoj sama obitava, a sve u nadi kako će ona biti posljednja koju će krokodil pokušati pojesti. No to nije tako samo sa svjetovnom već i s vjerskom inteligencijom, koja je nezainteresirano i s letargijom propratila otvorene nasrtaje na temeljne vrijednosti i vjerovanja za koje su pred Bogom odgovorni, a od naroda plaćeni da brane i čuvaju.

Većina naših intelektualaca hronično je nesposobna za introspekciju i samokritiku te stoga nisu kadri vidjeti kako većina ideja koje zagovaraju nemaju nikakve veze sa stvarnošću društva u kojem žive. Njihove zajedništarske patetične fantazije o jedinstvenom bosanskohercegovačkom društvu i nekakvoj jedinstvenoj bosanskohercegovačkoj kulturi otužne su, infantilne, ahistorične, netačne i u suštini krajnje štetne jer se koriste kao paravan da bi se atakiralo isključivo na bošnjačku kulturološku i identitetsku posebnost. Njihova bulažnjenja o bosanstvu, bosanskoj državi, državljanstvu kao naciji, nelegitimnosti partikularnih nacionalnih identiteta i konstitutivnosti naroda i tome slično ne samo da daju kredibilitet srpskim i hrvatskim tvrdnjama kako su izloženi asimilatorskom pritisku te se moraju pravno-teritorijalno ograditi i zaštititi već i dodatno delegitimiraju Bosnu i Hercegovinu, ne samo kao državu već i društvo, u očima onih rijetkih Srba i Hrvata koji je prihvataju kao jedinu domovinu. Njihovi zahtjevi za ukidanjem manjeg bh. entiteta, uz istovremeno odbijanje da kažu ko će ga ukinuti, kada i kako ne služe ničemu osim što legitimiraju licemjernu ekvidistancu međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini te demoraliziraju bošnjačke mase obećavajući im ono što realno nije moguće bez povoljnog geopolitičkog momenta, ali i novog oružanog sukoba, kojeg se dotični intelektualci, sve zakleti pacifisti, moralistički groze. U nemogućnosti da pomire vlastite vizije s empirijskim dokazima, a nevoljni da ih podvrgnu testu objektivne stvarnosti, neradi da prepoznaju i priznaju kontradikciju između vlastitih ideja i bosanskohercegovačke realnosti, naši vajni intelektualci pokazuju se kao beskorisni, ali i opasni sanjari.

U svemu tome najveći krimen naše inteligencije nisu njihove apstraktne i fantastične vizije već uporno odbijanje da daju neku naznaku kako, barem ugrubo, zamišljaju da se one provedu, da ne govorimo da predlože konkretnu strategiju ili da se, gluho bilo, sami angažiraju u tom smislu. Većina naših intelektualaca ne bavi se takvim marginalijama i tehnikalijama, oni samo produciraju simpatične, dopadljive i iluzorne ideje bez ikakvih naznaka kako ih ostvariti te onda neprestano s više moralne pozicije napadaju svakoga ko ne živi u njihovom svijetu “kuća od čokolade i prozora od marmelade” već mora raditi i djelovati u bosanskohercegovačkoj stvarnosti, onakvoj kakva onda doista jeste.

Ova tendencija uočljiva je posebno na polju političkog komentara i “analize”, što je inače porok i pasija većine naših javno angažiranih intelektualca. Tu se naša inteligencija pojavljuje u ulozi “dežurnog smetala”, koje, umjesto da obavlja političku korekturu, daje intelektualnu podlogu legitimnim bošnjačkim politikama ili funkcionira kao izvor novih ideja i strategija ne radi ništa drugo već aktivno odmaže bošnjačkoj politici tako što joj, plasiranjem i zagovaranjem nemogućih ideja, sužava manevarski prostor te stvara atmosferu u kojoj cvjetaju sve vrste opasnih populista i neodgovornih političkih avanturista. Ne treba zaboraviti da se u demokratskim društvima moć inteligencije ogleda ne toliko u njenom utjecaju na političke centre moći već u njenoj sposobnosti da utječe na javnost te tako stvori društvenu klimu u kojoj će političarima postati politički nemoguće, čak i suicidalno, uraditi ono što se treba i mora uraditi. Ova specifična osobitost intelektualne klase tu se ne završava jer, baš kako je u stanju da zada strah i veže ruke političkim neistomišljenicima, isto tako je kadra stvoriti društvenu i političku klimu pogodnu i profitabilnu za one političke snage koje su spremne djelovati u skladu s partikularnim agendama i vizijom inteligencije. Nažalost, upravo se u tom političkom kontekstu, koji je zbog objektivnih okolnosti neobično važan za bošnjački narod, bošnjačka inteligencija najgore pokazala.

Na kraju recimo da se istinska uloga intelektualne klase u jednom društvu ponajbolje može procijeniti ako se pogleda da li ona više energije troši na promociju vlastitih vizija ili je više posvećena kritičkom sagledavanju posljedica, naročito nepredviđenih, koje bi nastale ako bi se njihove ideje provele u djelo. Ako intelektualna klasa posvećuje više pažnje nametanju vlastitih ideja umjesto istraživanju njihove stvarne relevancije, jasno je onda da je u pitanju ništa drugo već pokušaj stjecanja moralnog autoriteta i političke prevlasti nad ostatkom društva. Ma kakvim parolama i floskulama se služili kako bi ostvarili svoje namjere, vrlo brzo će se pokazati da su interesi onih u čije ime se traži dominacija (obično “gladni narod”, “ugrožene manjine”, “većina građana” ili ”obespravljeni radnici”) marginalni naspram prioriteta stjecanja i očuvanja moralne hegemonije nad ostatkom društva.

Izvor: Stav.ba