Kao neko ko se javno izjašnjava kao Bošnjak i kome je nacionalni identitet važan, ne mogu zatvoriti oči pred stvarima koje su se posljednjih mjeseci događale u političkom i društvenom prostoru u kojem živimo, niti mogu prihvatiti da se od Bošnjaka, zarad nekog navodnog “mira u kući”, očekuje da preko noći zaborave ono što im je do jučer bilo važno.
Autor: Elijas Rebronja
Nacionalni identitet nije prekidač koji se uključuje pred izbore, niti je politička podrška nešto što se podrazumijeva čim se pojavi novi pokret, novo lice ili nova lista koja govori o promjenama. Ako neko traži glas Bošnjaka, mora biti spreman odgovoriti i na pitanja koja Bošnjaci smatraju važnim.
Upravo zato teško je prihvatiti pokušaj da se posljednjih godinu dana jednostavno izbriše iz političkog sjećanja zato što je studentski pokret postao simbol otpora vlasti i nada dijela građana da bi se nešto u Srbiji moglo promijeniti. Na početku se govorilo da studenti nisu politička opcija, da ne žele da se bave politikom i da iza njihovog djelovanja ne stoji želja za ulaskom u institucije, već borba za društvene promjene.
Danas imamo studentsku izbornu listu koja izlazi na parlamentarne izbore, što je legitimna politička odluka, ali onda odnos prema toj listi mora biti odnos prema političkom akteru, a ne prema pokretu kojem se unaprijed mora vjerovati samo zato što je nastao iz protesta. Kada neko izađe na izbore i traži glas građana, počinju i pitanja.
Dok se govorilo “Pazar je svijet” i sa mnogo opravdanog ponosa isticalo da je Novi Pazar pokazao solidarnost sa studentima, na ulicama su se pojavljivali i simboli koje Bošnjaci ne mogu posmatrati kao beznačajan folklor. Viđene su šajkače i kokarde, ljudi su sa tim simbolima dolazili na javna okupljanja i mahali njima, a dio javnosti odgovarao je da ne treba kvariti atmosferu i da treba preći preko svega zarad nekog šireg cilja. Za čovjeka koji zna šta ti simboli znače u historijskom i političkom iskustvu Bošnjaka, to nije bila sitnica koju treba skloniti sa strane samo zato što je trenutak politički osjetljiv.
Još je teže bilo kada su studenti ispred Državnog univerziteta izglasali saglasnost da ih čuvaju ratni veterani. I tada se šutjelo, jer je postojala ideja da svako pitanje koje bi moglo ugroziti jedinstvo studentskog pokreta treba ostaviti za neko drugo vrijeme. Kada su se kasnije u centru Novog Pazara pojavili ratni veterani sa beretkama, zajedno sa ljudima za koje postoje javne tvrdnje o povezanosti sa ratnim zločinima, a sve to bilo praćeno pjesmom i atmosferom u kojoj se granica između protesta i suočavanja sa ratnom prošlošću počela brisati, postalo je mnogo teže praviti se da je riječ o nečemu nevažnom.
Prešutjeli smo i odlazak naše omladine širom Srbije, pjesme i poruke koje su mnogima u Sandžaku bile strane, kao i trenutke kada su studenti slavili takozvanu Republiku Srpsku i čestitali joj rođendan. Prešutjeli smo i dijelove njihovog memoranduma koji su otvorili pitanja o nacionalnom karakteru pokreta, kao i nedovoljno jasan odnos prema genocidu u Srebrenici.
Sada imamo i pitanje Ratka Mladića. Prvi na studentskoj listi Ilija Srdanović upitan je zašto se studentski pokret nije jasno oglasio povodom smrti Ratka Mladića, pravosnažno osuđenog za ratne zločine, a njegov odgovor bio je da ta tema nije među pitanjima koja su građani naveli kao prioritet i da nije u fokusu njihovog plana. To je njegov odgovor i on ima pravo na njega, ali građani, pa tako i Bošnjaci, imaju pravo tražiti jasnije određenje.
Za Bošnjake su pitanja Srebrenice, Bosne i Hercegovine, Kosova, odnosa prema ratnim zločinima, položaja Bošnjaka u Srbiji i Sandžaka mnogo više od običnih predizbornih tema. To su pitanja nastala iz konkretnog historijskog iskustva jednog naroda i zato nije realno očekivati da neko ko traži podršku Bošnjaka dobije tu podršku tako što će im reći da prošlost ostave po strani i gledaju samo budućnost. Naravno da treba gledati prema budućnosti, ali budućnost ne nastaje brisanjem prošlosti, niti se povjerenje gradi tako što se od jedne zajednice očekuje da zaboravi ono što joj je bilo bolno.
Zato Bošnjaci ne treba da daju blanko podršku bilo kome na parlamentarnim izborima. To se ne odnosi samo na studentsku listu i nije poziv da se podrži neka druga politička opcija. Isto pravilo mora važiti za sve. Ako glas traži SPP, treba pitati šta konkretno nudi Bošnjacima i Sandžaku. Ako glas traži SDA Sandžaka, treba pitati šta je urađeno i šta se planira. Ako ga traži SDP, treba pitati isto. Ako ga traži studentska lista, onda i ona mora odgovoriti na pitanja koja su važna Bošnjacima.
Možda je upravo u tome problem sa idejom blanko podrške. Kada političaru ili pokretu jednom damo pravo da naš glas podrazumijeva, prestajemo biti birači koji postavljaju pitanja i postajemo publika koja samo potvrđuje ono što joj je ponuđeno. Bošnjaci su previše puta plaćali cijenu političke podrške koja se davala unaprijed, na osnovu nacionalnih emocija, straha, nade ili obećanja, a tek se poslije pitalo šta je za taj glas stvarno dobijeno.
Zato od svakog kandidata treba tražiti isto: jasan program, jasne stavove i spremnost da odgovori i na pitanja koja mu nisu ugodna. Ako neko želi glas Bošnjaka, neka otvoreno kaže šta misli o Srebrenici, Ratku Mladiću, Bosni i Hercegovini, Kosovu, Sandžaku i položaju Bošnjaka u Srbiji. Birači imaju pravo znati gdje kandidat stoji kada se pred njim nađu pitanja koja nisu samo dnevna politika.
Jer glas nije zahvalnica za ono što je neko uradio jučer. Glas je povjerenje za ono što će neko raditi sutra. A povjerenje se ne daje blanko, ni starim ni novim političkim akterima, ni strankama ni studentskim pokretima. Ako neko želi da ga Bošnjaci podrže, mora biti spreman da ih uvjeri argumentima, programom i jasnim stavovima, a ne da od njih traži da zaborave pitanja koja smatraju važnim.
(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije Sandžačkih)
Izvor: Sandzacke.rs