Predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Srbiji, muftija Mevlud Dudić, pozvao je bošnjačke političke aktere na dijalog o “zaštiti nacionalnih i vjerskih prava” i očuvanju stabilnosti u Sandžaku. Inicijativa zvuči uzvišeno. Problem je što – govori o pogrešnim stvarima.
Piše: Nedžad Smailagić
U saopćenju Mešihata Islamske zajednice u Srbiji, muftija Mevlud Dudić pozvao je bošnjačke političke aktere na otvoreni dijalog u cilju zaštite nacionalnih i vjerskih prava, očuvanja stabilnosti i prosperiteta građana. Dudić je naglasio da društvene prilike u Sandžaku zahtijevaju mudrost, jedinstvo i odgovornost, te da je dijalog ključan u ovom trenutku.
“Mešihat Islamske zajednice u Srbiji pokrenuo je inicijativu za širi dijalog sa bošnjačkim političkim faktorima u državi, kako bi se razgovaralo o zajedničkim koracima u pravcu zaštite prava pripadnika islama i jačanja međusobnog poverenja“, naveo je muftija.
Stranka pravde i pomirenja (SPP) se prva pozivu odazvala, a tokom današnjeg sastanka razmatrane su, kako je saopćeno, teme kao što su nacionalna i vjerska pripadnost, organizacija Islamske zajednice, obrazovanje i zapošljavanje, kao i zaštita prava na hidžab u javnim institucijama.
To su legitimne teme. Ali – nisu prioritet. To su – simptomi, ne bolest.
Gdje je pravi problem?
Ovakav fokus tema otvara ozbiljna pitanja: dok se raspravlja o religijskoj simbolici i institucionalnim pitanjima unutar Islamske zajednice, ključni problemi Bošnjaka u Sandžaku ostaju gotovo potpuno neadresirani.
Sandžak ne propada jer neko ne može nositi hidžab na poslu. Sandžak propada jer:
Nema funkcionalnih institucija. Političke partije koje se predstavljaju kao bošnjačke djeluju kao klijentelističke mreže, ne kao organizacije sa jasnim programima. Lokalna vlast u Novom Pazaru, Tutinu i Sjenici zarobljena je partijskim monopolom i interesima. Ne proizvodi razvoj – samo održava status quo.
Nema obrazovnog sistema koji funkcioniše. Obrazovni sistem nije u stanju razvijati kritičko mišljenje, univerziteti i škole pod političkim uticajem marginalizuju intelektualne inicijative, a kulturni identitet Bošnjaka reduciran je na folklor i religijske manifestacije.
Ekonomska marginalizacija i egzodus mladih. Sandžak je među najsiromašnijim regionima u Srbiji. Mladi odlaze – ne samo zbog siromaštva, već zbog osjećaja bezperspektivnosti. Investicije minimalne. Razvojni projekti postoje samo kao politički marketing.
To je ono što ubija Sandžak. Ne – pravo na hidžab.
Kombinacija političke zarobljenosti, intelektualne stagnacije i ekonomske marginalizacije dovodi do onoga što bi se moglo nazvati “tiha erozija bošnjačkog subjekta u Sandžaku”. Zajednica postoji brojčano, ali ne i kao organizovana, emancipovana i kreativna društvena snaga.
Generacije mladih Bošnjaka odrastaju bez autentičnih kulturnih uzora, bez vjerodostojne naracije o Sandžaku. Ne u udžbenicima. Ne u medijima. Ne u institucijama. Samo – praznina.
U tom kontekstu, poziv muftije Dudića na dijalog, iako retorički dobrodošao, ima ozbiljne legitimacijske probleme. Njegova bliskost sa aktuelnim političkim režimom u Beogradu, kao i ranije kontroverzne izjave – uključujući kritikovanje studentskih protesta, stvaraju percepciju da vjerski autoritet nije potpuno nezavisan niti sposoban za istinski kritički dijalog.
Muftija Dudić nije neutralan akter. Često je smatran bliskim aktuelnom političkom režimu u Srbiji, što kod mnogih budi sumnju u njegovu autonomiju. Može li biti nezavisni glas zajednice ako je blizak vlasti koja doprinosi problemu?
Konkretno – njegova izjava iz decembra 2024. da “studenti i učenici trebaju biti u učionicama, a ne na ulicama” može se tumačiti kao poruka koja ograničava političko izražavanje mladih. To nije poziv na dijalog. To je – ušutkivanje.
Za vjerodostojan dijalog potrebna je transparentnost. Mešihat nije dovoljno jasan u svojoj autonomiji od političkih pritisaka. Javnost nije uključena u procese odlučivanja unutar zajednice.
Mnogi Bošnjaci u Sandžaku osjećaju da njihovo mišljenje nije ravnopravno tretirano. Primarni glasovi dolaze “odozgo”. To nije dijalog. To je – diktat sa učtivim tonom.
Sastanak delegacije SPP i Mešihata je razmatrao i stanje na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru. Usaglašeni su stavovi o potrebi djelovanja nadležnih državnih organa. Ali – gdje su konkretni prijedlozi? Gdje je sistemska analiza zašto DUNP propada? Gdje je odgovornost onih koji su ga doveli do toga? Govoriti o DUNP-u bez imenovanja odgovornih – to je prazna priča.
Ako muftija Dudić zaista želi dijalog koji će nešto promijeniti, trebao bi pozivati na razgovor o institucionalnoj reformi – kako izgraditi političke partije koje rade za građane, ne za sebe. Treba ozbiljno razgovarati o obrazovnoj emancipaciji – kako osloboditi škole i univerzitete od političkog i ideološkog zatvaranja, o ekonomskom razvoju – kako zaustaviti egzodus mladih i stvoriti perspektivu, te o kulturnoj obnovi – kako izgraditi autentičnu intelektualnu scenu koja neće biti folklor ili propaganda. Ali – te teme nisu na stolu. Umjesto toga – hidžab u javnim ustanovama.
Dijalog nije samo riječ. Dijalog je – proces. Proces koji zahtijeva transparentnost, odgovornost i uključivanje svih glasova – posebno onih koji nisu elitni, posebno onih mladih, posebno onih kritičkih.
Bez toga, muftijin poziv je samo – još jedna konferencija. Još jedan sastanak. Još jedno saopćenje.
A Sandžak – nastavlja da propada.
Izvor: Sandzacke.rs