Dr. Mevlud ef. Dudić, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Srbiji, najavio je da neće biti kandidat na narednim izborima i da nakon isteka mandata napušta čelo zajednice. Izjava je odjeknula u javnosti kao neočekivana vijest, no postavlja se jedno sasvim legitimno pitanje. Da li je ovo zaista čin dobrovoljnog povlačenja i institucionalne zrelosti, ili tek formalno poštivanje ustavnih odredbi koje ionako ne ostavljaju drugu mogućnost?
Piše: Nedžad Smailagić
Ustav Islamske zajednice u Srbiji eksplicitno određuje da predsjednik Mešihata može obavljati tu funkciju najduže petnaest godina ukupno. Dudić je na čelu zajednice od 2014. godine, a njegov treći mandat ističe u decembru 2028. godine, čime se iscrpljuje ustavni maksimum i ponovni izbor jednostavno postaje nemoguć. Prema tome, ono što se u pojedinim krugovima predstavlja kao plemenita gesta i mudra odluka iskusnog lidera, zapravo je pravna nužnost, a ne slobodan izbor.
Utoliko je upitna retorika kojom je najava odlaska upakovana. Rečenice poput “neću biti ni kandidat, niti ću voditi zajednicu poslije toga” zvuče kao velikodušno odricanje, gotovo kao žrtva. No kada se uzmu u obzir ustavna ograničenja, takvo predstavljanje stvari djeluje više kao pažljivo sročen politički narativ nego kao iskren izraz lične volje.
Petnaest godina na čelu jedne vjerske zajednice iznimno je dug period. Sasvim dovoljan da se ostavi dubok i trajan trag, ali i da se, nažalost, ukorijene određene prakse, kadrovske mreže i načini odlučivanja koji nisu uvijek u interesu šire zajednice vjernika. Kritičari Dudićevog vođenja zajednice godinama ukazuju na nedovoljnu transparentnost u radu Mešihata, slabu uključenost običnih članova zajednice u donošenje odluka te na zabrinjavajuću koncentraciju moći u rukama uskog kruga ljudi.
Pitanje koje muslimanska javnost u Srbiji treba otvoreno i hrabro postaviti nije samo ko dolazi nakon Dudića, već kakvu zajednicu novi predsjednik uopće preuzima. Da li su institucije tokom ovih godina ojačane ili oslabljene? Da li su finansije zajednice transparentne prema vjernicima kojima služe? Da li su mladi, obrazovani i sposobni kadrovi imali prostora da rastu unutar sistema, ili su bili marginalizovani ukoliko nisu bili dovoljno blizu centara moći?
Naredni izbori u Islamskoj zajednici u Srbiji, koji se očekuju krajem 2028. godine, bit će prvi u posljednjih petnaest godina na kojima zajednica bira novog predsjednika Mešihata. To je, bez ikakve sumnje, historijski trenutak za sve muslimane u Srbiji. No, historijski trenuci sami po sebi, kako nas iskustvo uči, ništa ne garantuju. Sve na kraju zavisi od toga ko ulazi u izborni proces, na koji način se biraju kandidati i koliko su sami izbori slobodni od pritisaka i unaprijed dogovorenih ishoda.
Postoji realna i ozbiljna opasnost da promjena na vrhu ostane samo kadrovska smjena, bez ikakve suštinske reforme načina na koji zajednica funkcioniše u svakodnevnom životu vjernika. Ako se novi predsjednik bira po istim neformalnim pravilima po kojima su se godinama donosile ključne odluke, tada promjena lica na čelu Mešihata neće donijeti ništa suštinski novo onima kojima je zajednica namijenjena.
Dudić je u svojoj izjavi rekao da Islamska zajednica mora biti zajednica svih muslimana koji je prihvataju kao svoju. Ova rečenica, naizgled pomirljiva i topla, zapravo otvara jedno duboko i neugodno pitanje. Šta je s onima koji je kritikuju? Da li su oni tokom Dudićevog mandata imali istinski prostor za glas unutar institucija, ili su tiho gurani na marginu? Zdravo i zrelo vjersko vodstvo ne traži od zajednice da ga prihvata bez pogovora i bez kritike. Ono svoju legitimnost gradi transparentnim radom, odgovornošću prema svakom vjerniku i iskrenom spremnošću da sluša i one koji misle drugačije.
Dudićev odlazak nije ni tragedija ni trijumf. On je, sasvim prosto, institucionalna zakonitost. Ono što je zaista važno jeste da muslimanska zajednica u Srbiji ovaj period iskoristi za ozbiljnu, otvorenu i iskrenu raspravu o tome kakvu zajednicu želi u narednih godina. Jer ako se 2028. samo promijeni ime na vratima Mešihata, a sve ostalo ostane netaknuto, tada ni Dudićev odlazak ni novi izbori neće biti ništa više od puke birokratske formalnosti, koja neće promijeniti ništa u svakodnevnom životu onih kojima zajednica treba služiti.
Izvor: Sandzacke.rs