Drugog februara 2010. godine u ranim jutarnjim satima izvedena je jedna od najvećih i najsramotnijih policijskih akcija, zbog toga što je bila klasična fula, kada je u Gornjoj Maoči uhapšeno nekoliko vehabija i zaplijenjeno svega nekoliko lovačkih pušaka s urednim lovačkim dozvolama.
I za tu je operaciju bila angažirana sila od nekoliko stotina (gotovo hiljadu) policajaca u jednoj opsežnoj i sveobuhvatnoj policijskoj akciji.
Bila je pokrenuta ogromna policijsko-obavještajna mašinerija i na kraju, gotovo ništa, piše Muhamed Velić za Preporod.
Tresla se brda, rodio se miš.
Ali, noć uoči same akcije i tajne operacije je više nego interesantna.
U sarajevskoj dvorani Zetra ili, preciznije, dvorani “Huan Antonio Samaran”, sjedili su okupljeni policajci, specijalci iz svih krajeva BiH, iz Bihaća, iz Travnika, iz Mostara itd.
Prije 15 godina izvedena najveća policijska akcija u BiH: Tada je 600 policajaca hapsilo
Tajac i šutnja, niko ne zna gdje se, na šta i na koga ide i zbog čega toliko ljudstvo.
A šta je cilj operacije, zapravo, znala su samo tri, četiri odgovorna čovjeka.
No, u Zetri među policijom vidljiva nervoza, šutnja i potiho, šapatom pitanja: Gdje se ide?! Zna li iko? Međutim, odgovora nema i niko ne zna!
U tom’ će ustati jedan policajac iz Krajine, čovjek je, što ‘no kažu, dva sa dva, k’o od brda odvaljen, istegnut će se, popraviti svoj opasač i prekinuti šutnju erupcijom svog pretpostavljanja i naslućivanja jer, k’o biva, druge nema i drugo ne može biti: “Dosta više i tog Dodika!”
Da, ovo je bilo ravno prije petnaest godina.
Nažalost, pogrešna akcija koja je bila fula. Ali, pokazalo se ipak nešto, država kad hoće može skupiti snagu i uraditi ono što mora, a to je u ovom slučaju – hapšenje Milorada Dodika.
Tako je, kako je, bukvalno je riječ o jednom čovjeku koji nas evo već dvadesetak godina sve zajedno vuče za nos i ravlači nam pamet. Svi u Bosni i Hercegovini, bukvalno svi narodi i građani, pate zbog njega i ne možemo ići naprijed.
Nek’ država pokaže svoje zube, kakva god da je – ima ih, mora ih imati, vidjeli smo i na ovom primjeru od prije petnaest godina da se može.
Naravno, ne smijemo zaboraviti ni osudne trenutke u recentnoj povijesti države Bosne i Hercegovine, smjena Nikole Poplašena i trenutka kada je EUFOR, na tenkovima, na vlast doveo Milorada Dodika. A, kako je došao kabadahija, tako će i otići. Zatim, slučaj Hercegovačke banke i razbijanja pobune i državnog udara Ante Jelavića itd.
Dakle, bilo je dosta tih kritičnih momenata kada je država morala reagirati. Tako će morati i sada.