Prošlogodišnja izjava studentice Emine Spahić u “Utisku nedelje” da bi Vidovdan za građane većinski bošnjačkog Novog Pazara mogao postati “dan pobjede i slobode“ otvorila je mnogo dublje pitanje od jednog političkog komentara. Ona je pokrenula raspravu o granicama građanske solidarnosti, odnosu prema vlastitom identitetu i cijeni koju manjinske zajednice ponekad plaćaju pokušavajući dokazati svoju pripadnost državi u kojoj žive.
Piše: Nedžad Smailagić
Studentski pokret u Novom Pazaru stekao je poštovanje upravo zato što je pokazao da se za demokratiju, pravdu i odgovornije institucije može boriti bez odricanja od vlastitog identiteta. Mladi iz Sandžaka nisu na proteste donijeli samo energiju pobune, već i iskustvo zajednice koja se decenijama suočava s političkom marginalizacijom, ekonomskom zapostavljenošću i nerazumijevanjem većinskog društva.
Upravo zbog toga izjava o Vidovdanu izaziva nelagodu. Nije problem u tome što neko želi da se bori za slobodu zajedno sa studentima iz Beograda, Novog Sada ili Niša. Problem nastaje kada se ta borba simbolički veže za datum koji za Bošnjake Sandžaka nema isto značenje kao za većinski srpski narod.
Vidovdan nije neutralan datum. On nije samo pravoslavni praznik niti samo uspomena na Kosovsku bitku. Tokom posljednja dva stoljeća Vidovdan je postao jedan od ključnih simbola srpskog nacionalnog narativa, često korišten i u političke svrhe. Za mnoge Bošnjake on ne predstavlja historijsko sjećanje koje dijele, niti simbol koji je dio njihove kolektivne tradicije.
Zato se postavlja pitanje: zašto bi jedan narod morao usvojiti simboliku drugog naroda da bi dokazao svoju privrženost slobodi i demokratiji?
Sloboda i pravda nemaju nacionalni ni vjerski predznak. Borba protiv nepravde ne zahtijeva prihvatanje tuđih praznika i simbola kao vlastitih. Bošnjaci Sandžaka imaju svoje historijsko pamćenje, svoje datume, svoje simbole i svoje iskustvo borbe za prava i dostojanstvo. Građanska Srbija može se graditi samo na međusobnom uvažavanju različitih identiteta, a ne na simboličkom utapanju manjinskih zajednica u većinski narativ.
Kada Emina Spahić kaže da je sa protestima prvi put počela osjećati državnu zastavu kao svoju, to može biti legitimno lično osjećanje. Međutim, kada izražava nadu da će Vidovdan postati praznik i za većinski bošnjački Novi Pazar, ona ulazi u prostor u kojem se briše granica između građanske solidarnosti i simboličke asimilacije.
Nijedan Bošnjak ne mora prihvatiti Vidovdan kao svoj praznik da bi bio odan demokratskim vrijednostima ili državi u kojoj živi. Jednako kao što nijedan Srbin ne mora prihvatiti bošnjačke datume i simbole da bi poštovao svoje bošnjačke sugrađane.
Istinska snaga studentskog pokreta bila je u tome što je pokazao da ljudi različitih identiteta mogu zajedno tražiti pravdu, a da pri tome ne odustanu od onoga što jesu. Onog trenutka kada se zajednička borba počne uslovljavati prihvatanjem simbola većinskog narativa, prestaje biti prostor ravnopravnosti i počinje ličiti na zahtjev za prilagođavanjem.
Zato problem u izjavi Emine Spahić nije u njenoj želji za slobodom i pobjedom. Problem je u poruci da bi put do te slobode mogao voditi kroz usvajanje simbola koji nisu dio bošnjačkog historijskog iskustva. Građanska solidarnost ne traži odricanje od sebe. Naprotiv, ona počinje upravo onda kada različiti identiteti mogu stajati zajedno, bez potrebe da jedan postane kopija drugoga.
Izvor: Sandzacke.rs