Ogledala su najstariji sudovi i najgori saučesnici. Istina ne voli ogledala. U njima se previše lako pretvara u lice, u pozu, u pristojnost. Istina više liči na kamen koji čovjek godinama nosi u ustima, vjerujući da je to jezik. Tek kada ga ispljune, prvi put progovori.
Piše: Prof. dr. Esad Kučević
Mudraci Istoka znali su da se prosvjetljenje ne događa u trenutku odgovora, već onda kada prestanemo braniti vlastite zablude. Zen učitelj udara štapom ne zato što prezire učenika, nego zato što prezire njegovu potrebu za utjehom. U starim indijskim tekstovima svijet je opisan kao veo, kao treperava obmana koju čovjek voli upravo zato što ga štiti od nepodnošljive jasnoće. Svaka duhovna disciplina, od himalajske pećine do pustinjačkih kelija, zapravo je samo dugotrajno vježbanje jednog jedinog čina: pogledati sebe bez milosti.
Zapad je, na svoj način, stigao do istog ponora. Sokrat nije otrovan zbog znanja, nego zbog upornosti da ljudima ruši iluzije. Stoici nisu tražili spokojstvo, već hrabrost da se stvarnost prihvati bez ukrasa. Filozofi egzistencije otkrili su da čovjek najveći dio života provede pregovarajući sa vlastitim strahom od istine. Niko ne želi saznati koliko je njegovih uvjerenja posuđeno, koliko je ljubavi ucijenjeno, koliko je morala zasnovano na strahu.
Pljunuti istini u oči ne znači poniziti istinu. Naprotiv. To znači odbiti da joj se klanjaš kao idolu. Istina nije hram, ona je dvoboj. Ona traži da joj priđeš bez zastava, bez svetih knjiga koje koristiš kao štit, bez biografije koju nazivaš identitetom. Traži da priznaš kako si čitave godine možda proveo voleći vlastite okove samo zato što su bili poznati.
Najveća ljudska tragedija ne leži u tome što ne poznajemo istinu. Tragedija počinje onoga trenutka kada naslutimo njen oblik i odlučimo okrenuti glavu. Tada nastaju ideologije, dogme, lažne ljubavi, pristojne biografije i svi oni elegantni oblici bježanja od sebe. Čovjek postaje vlastiti tamničar i vlastiti advokat, sudija i osuđenik u isto vrijeme.
Zato je pljuvanje istini u oči možda najdublji čin samopoštovanja. Jedino onaj ko se usudi osporiti, posumnjati i srušiti vlastite oltare može jednog dana stati pred istinu bez straha. Sve ostalo jeste pobožnost, a pobožnost je često samo prefinjeno zašećerena i uređena kukavička tišina.
Ali, na kraju puta, kada se ugase svi autoriteti, svi sistemi i sva obećanja spasenja, ostaje čovjek sam pred sobom. I tek tada postaje jasno da istina nikada nije tražila naše divljenje. Očekivala je samo jedno: da imamo dovoljno hrabrosti da joj pogledamo u oči, čak i onda kada u njima prepoznamo vlastito lice.
Tamo gdje sve počiva. Dovoljno je da se samo pogledamo. Ono što oči usamljeno pamte, a riječi nepristojno kriju.
Milosrdnu iskrenost.