Književnik, makar jednom u životu, samom sebi postavi jednostavno, a opet teško pitanje: gdje biti između politike i književnosti? Čiju stranu uzeti? Na čijoj strani biti? Da li uzeti pero ili glas?
Piše: Adnan Pepić
To je pitanje koje je oduvijek mučilo književnike. Postavljali su ga najčešće sami sebi, u trenucima tišine, ali i onda kada oko njih nastane glasno komešanje. Nekada bi odgovor tražili i od drugog, sebi bliskog ili sličnog čovjeka. Jer književnik se, na početku stvaranja, a nekada i pred sam kraj, može naći u toj teškoj, ali privlačnoj dilemi.
I niko mu nikada nije mogao dati potpuno ispravan odgovor. Ne zato što je odgovor težak, već zato što je nezahvalan.
Politika, kada uzme književnika, želi ga i kontrolisati. Umjesto njega želi mu reći kako da piše, o čemu da piše, a o čemu da ne piše. Šta smije, a šta ne smije. To nije samo usmjeravanje u pisanju, već težnja da se kontroliše i misao, da se zna dokle smije riječ, a dokle neriječ.
Politika živi od broja glasova. To je opšte poznato. Što više glasova, to politici bolje. S druge strane, književnik je pojedinac koji ne traži glas, već čitatelja. Što više čitatelja, to je manje glasova. Barem tako politika misli.
Zato politika ne voli one koji pišu izvan njene kontrole. Takvi književnici imaju čitatelje koji razmišljaju, jer čitaju. Stoga se politika bori protiv izdvojenog književnika, onog koji nije pod kontrolom. Želi ga kontrolisati, makar uvjetno, a kod nas je to najčešće bezuvjetno.
S druge strane, književnik ne voli takvu kontrolu. Njegovo pero ne voli takve riječi.
Književnik svoje misli, kao domaćica na sofru hranu, rasprostire i s njima razgovara. Kao i svaki drugi čovjek, ima i srce. Među misli se ugura srce, pa on gleda svoje misli, a gleda i srce. Onda se uvuče crv.
Tada se hrana od misli i srca počinje kvariti na njegovoj sofri. Pa mora da odluči. Mora da odabere: politiku ili književnost, zarobljenost ili slobodu.
Kada odabere politiku, moći će, tako misle neki književnici, dobiti mnoge povlastice, grantove i podsticaje. Ali ne zna da će izgubiti pero.
Piše on, ali ne piše pero.
Doduše, dobije nagradu za nešto, pa osjeti radost, bude mu milo i bude ponosan. Naduva se od ponosa. Tako hrani sopstveni ego, a neizgrađenog književnika.
Jer pero mu ne piše.
Književnik koji odabere pero, umjesto silnih povlastica, podsticaja i grantova koje politika daje, ne dobija mnogo, skoro pa ništa, uvijek nedovoljno. Svega malo ima, ali mu pero dosta piše.
Piše izvan politike i bez politike.
Muči se sa objavljivanjem knjiga i časopisa, sa promocijama i prodajom, pa teže dolazi do čitatelja. Muči se sa svim tim, ali pero mu piše. A kada pero piše, dođu čitatelji i počnu pristizati nagrade.
Ima i onih književnika, mada su oni rijetki, koji su uspjeli u tim vodama politike sačuvati pero. Njima pero piše. Dobro piše. Dođu i nagrade, priznanja, jer im pero dobro piše.
Takvi pokušavaju pomoći književnom stvaralaštvu, a ne samo književnom. Ali i tada, nažalost, mnoga sredstva, grantovi i podsticaji odlaze u ruke onih koji su politici bliski ili su pod njenom kontrolom.
Oni se okoriste.
Njima se najčešće dodjeljuju i nagrade i priznanja. Državne nagrade i državna priznanja. Jer su dobri politici, a politika je, eto, dobra njima.
Pa i jedni i drugi imaju koristi.
Zato je teško napraviti ravnotežu s politikom. Književnik, čak i kada ne želi, postaje dio politike, jer se politika želi okoristiti od književnika, pa i kada ga ne kontroliše.
Trebalo bi, makar tako bi trebalo biti, da politika umjesto kontrole stvara uslove za unapređenje umjetničkog, odnosno književnog stvaralaštva.
Umjetnost, pa tako i književnost, najznamenitija je znakovnost jednog društva, jedne zajednice, odnosno države. Upravo zato bi trebalo da bude slobodna i neovisna. Da na njeno stvaralaštvo nema upliva i da bude zaštićena od politike.
Manje politike u institucijama kulture, a uopšte u svim institucijama, znači da će stvaralaštvo biti plodonosnije.
Manje politike znači da sve institucije bolje rade. Čitaj: rade svoj posao.
Umjetnik će, u našem slučaju književnik, lakše pisati i bolje pisati.
Pero će mu pisati.
A kada pero piše, književnik ima svugdje prolaz, pa i preko granica. Njegovom peru tada ne treba pasoš, putovnica, iskaznica ili bilo koji drugi dokument.
Ono je i pasoš, i putovnica, i iskaznica i sve čime se prelaze granice.
Književnikova riječ slobodno dolazi iz jednog kraja svijeta u drugi, bez ijednog dokumenta. I nastani se tamo gdje je došla. Gdje god dođe, ona se nastani.
Pa je ima svugdje.
Svugdje podjednako živi. Sa svima jednako živi. Sa čitateljima najbolje živi.
Zato je posao politike, jedini posao i jedina obaveza kada je riječ o cjelokupnoj umjetnosti, da napravi podjednake uslove svim umjetnicima, pa i književnicima, da slobodno i neometano stvaraju i objavljuju svoje stvaralaštvo.
Neka književnik piše, slikar slika, muzičar komponuje i svira.
Neka se riječ, slika i muzika šire na sve strane, na sve četiri i sve ostale, bez uplitanja politike.
Iako se bez politike ne može, kod nas skoro pa nikako, s politikom se još manje može.
Jer politika hoće u umjetnost.
Hoće u riječ, u sliku, u kompoziciju.
Hoće, pa hoće.
Samo tamo gdje je manje politike sve je, i svima je, mnogo bolje.
Pa neka i nama bude bolje.