Ovih dana čuju se izjave da umrlom “ne treba pjesma, nego dova“ i da nije primjereno okupljanje u čast Halida Bešlića. Takve riječi ne bole zato što pozivaju na dovu, nego zato što osuđuju narod koji želi da se na dostojanstven način zahvali čovjeku koji je svojim glasom godinama spajao ljude.
Piše: Fahrudin Kladničanin
Halid Bešlić nije bio ni književnik, ni teolog, ni filozof. On nije ostavio knjige da ih citiramo, niti govore da ih analiziramo. On je bio pjevač – čovjek koji je kroz pjesmu donosio utjehu, radost i osjećaj zajedništva. Zar nije prirodno da se narod od pjevača oprosti pjesmom? Onako kako je ušao u naša srca, tako ga srca i ispraćaju.
Dova je dužnost vjernika, a pjesma je zahvalnost naroda. Jedno ne isključuje drugo. Ko želi, neka prouči Fatihu – aman, to niko ne osporava. Ali niko nema pravo da zabrani drugome da kaže “hvala“ onako kako zna i umije.
Islam nas uči da cijenimo dobro. A Halidovo dobro nije bilo skriveno. Pomagao je, davao, tješio, a nikada o tome nije govorio. Vodio se onim najvećim principom: da lijeva ruka ne zna šta desna daje. Tek danas se otkriva koliko je ljudima pomagao u tišini. Zar čovjeku koji je činio dobro ne pripada rahmet – makar i u formi pjesme sjećanja?
Onaj ko kaže da je pjesma grijeh, neka se zapita: šta je veći grijeh – otpjevati stih zahvalnosti ili izgovoriti riječ koja dijeli ljude? Halid nikada nije širio razdor. U vremenima kada su mnogi rušili mostove, on ih je svojom pjesmom gradio.
Niko ne veliča čovjeka iznad Boga, već se zahvaljuje čovjeku koji je nosio dar dobrote. Ako izgubimo sposobnost da kažemo “hvala“ onome ko je činio dobro, izgubili smo i ono posljednje što nas čini ljudima.