Skidanje zara i feredže 1950-ih predstavljano je kao čin oslobađanja žena, kao dokaz da muslimanka može biti “prosvijećena“ tek kada odbaci tkaninu koja je navodno simbol mraka. To je bila politika koja je oslobađala žene samo ako su pristale da budu oslobođene tuđom voljom. Ta logika, premda preobučena u moderne riječi, nije nestala: i danas mnogi vjeruju da ženu treba “spasiti“ od njenog izbora, od njene vjere, tijela i marame.
Autor: Fahrudin Kladničanin
Ali današnje muslimanke, naročito one iz Novog Pazara, više ne čekaju da ih iko oslobađa. One same definišu slobodu, u svojoj vjeri, na ulici, u učionici, na protestu. Hidžab više nije znak potčinjenosti, već vidljivi dokaz samosvijesti i identiteta. On svjedoči o pravu žene da sama odluči kako će biti prisutna u svijetu, i da slobodu ne duguje nikome osim sebi.
Zato je čin Merime Avdić nezamisliv za one koji su navikli da upravljaju tijelima žena, bilo s pozicija države, nacije ili vjere. Kada se studentica s hidžabom pojavi s državnom zastavom srpskog naroda i svih njenih građana, ona razara postojeće narative koji je pokušavaju smjestiti u zadate okvire. Ruši nacionalistički narativ koji hidžab vidi kao prijetnju i simbol “vjekovnog neprijatelja“. Ruši liberalni narativ koji ga tumači kao znak zaostalosti i odsustva slobode. I ruši patrijarhalno-vjerski narativ koji ga tretira kao kontaminiran predmet, kao nešto što “ne smije da se dodirne“, kao da je žensko tijelo prekriveno maramom problem koji treba kontrolisati.
Jer hidžab nije tkanina, hidžab je, dragi moji – identitet. On je izraz pripadnosti, kontinuiteta i otpora. To je prostor gdje se vjera, kultura, rod i politika susreću ne kao sukob, već kao svjedočanstvo postojanja. Hidžab nije zid koji razdvaja, već most između unutrašnjeg svijeta vjere i vanjskog svijeta društva. U društvu koje stalno određuje šta smije, a šta ne smije biti vidljivo, svaka žena koja odluči da bude vidljiva onakva kakva jeste – ostvaruje, dragi moji, politički čin.
Merimin hidžab nije kontaminiran. On nije granica između “nas“ i “njih“, između “čistog“ i “nečistog“. On pokazuje da žena može nositi i vjeru, i državu, i dostojanstvo, i pobunu – i da te stvari ne moraju biti u sukobu.
Zato su reakcije na njen čin burne: on ne nudi pomirenje, već razara mitove koje su gradili i ljevica i desnica, i država i vjerske institucije.
Danas i pojedini muftije svojim izjavama pokušavaju da ograniče značenje hidžaba, nazivajući ga “svetinjom“ koja zahtijeva strogo ponašanje, zabranu rukovanja s muškarcima, izbjegavanje prostora gdje postoji krst ili simboli koji “ne pripadaju islamu“. Ali takve izjave ne štite vjeru, već kontrolu. One ne čuvaju hidžab, već moć nad ženskim tijelom.
U islamu, međutim, samo Bog zna šta je u srcu vjernika. I po toj logici, samo Bog zna šta je u srcu Merime Avdić – djevojke koja je, s hidžabom, prešla 400 kilometara, ne da bi dokazivala vjernost bilo kome, već da bi osvojila prostor koji joj je stoljećima bio uskraćen.
Merima je pokazala da hidžab nije prepreka, nego pokret; da nije ograničenje, nego znak postojanja. U kontekstu u kojem se pojavila, ona je poništila sve matrice koje su pokušavale da joj uskrate djelovanje spolja i iznutra.
Taj hidžab, i mnogi drugi koje nose žene ovog grada i ove zemlje, razoružao je, makar na trenutak, sve šatorske nacionalizme. U tom trenutku, zastava u njenim rukama nije bila samo simbol države, već dokaz da pripadnost nije privilegija većine, već pravo svih koji ovu zemlju doživljavaju kao svoju.
Zato Merimin čin nije provokacija, niti kompromis. To je politički iskorak – gest koji mijenja značenja i pokazuje da sloboda ne dolazi odozgo, nego iz središta samosvjesnog i hrabrog ženskog čina.
To je čin koji poručuje: naše tijelo nije vaše bojno polje, naš identitet nije vaša sumnja, i naša zastava je jednako naša kao i vaša. Ali i više od toga – poručuje da je ova borba mladosti jednako moja koliko i tvoja, jednako naša koliko i vaša. Jer krst i polumjesec mogu stajati jedan pored drugog, kao što mogu i hidžab i šajkača. Ova generacija mladih to je pokazala, da se dostojanstvo ne mjeri simbolima, već srcem koje ih nosi.
I upravo tako se pobjeđuje nacionalizam, ne novim zastavama, ne uzvraćenom mržnjom, već činovima koji razbijaju zidove značenja. Merimina zastava i njen hidžab zajedno su pokazali da simboli ne moraju razdvajati, već mogu svjedočiti o zajedničkom prostoru slobode. Taj čin ne traži pomirenje, već ga tvori – ne u političkim govorima, nego u stvarnosti mladih koji su prestali da se boje jedni drugih. Tako se pobjeđuje mržnja: ne negiranjem razlika, već njihovim prisvajanjem, pretvaranjem u snagu.
Merima Avdić je pokazala da ljubav prema vjeri, gradu i zemlji ne mora biti isključiva. Ona je stala tamo gdje su drugi crtali granice i rekla: ovo je i moj prostor, i moja država, i moj Bog, i moja nada. Njen čin nije samo simbol ženskog oslobođenja, već politički dokaz da nacionalizam gubi moć onog trenutka kada žena vjernica, građanka, studentica postane vidljiva i slobodna.
Ona se bori za pravednije društvo, prostor u kojem niko neće određivati šta znači biti slobodan, pristojan ili vjeran.
Jer ona ne traži privilegije, nego pravdu – onu elementarnu, ljudsku, univerzalnu pravdu da svako ima pravo na dostojanstvo, na izbor, na prostor pod istim nebom.
Ona pokazuje da mladost nije samo uzrast, već držanje, pozicija prema svijetu, prema istini i prema moći.
I zato je Merima, studentica s hidžabom i zastavom, postala simbol budućnosti – one u kojoj žene ne traže dopuštenje da postoje, već same ispisuju pravila jednakosti i slobode.