Zvao me jutros jedan stari prijatelj iz Pazara, sav u čudu i s gorčinom u glasu. Kaže: “Znaš li, brate, ona Nadija, ona što me onomad odbila da se rukujemo jer, veli, šerijatski nije propisno — eno je sad na televiziji, u zagrljaju nekog ‘brata’ Save sa šajkačom na glavi.” I nije znao da li da se smije ili da zaplače. Taj njegov ton, negdje između ironije i razočaranja, najbolje opisuje i ono što mnogi danas osjećaju kad se nešto što je trebalo biti simbol dostojanstva i vjere pretvorilo u prizor konfuzije i pogrešne poruke.
Piše: Derviš Serdar
Studentski marš koji je proteklih dana ujedinio stotine mladih iz Srbije predstavlja jedan od najljepših trenutaka zajedničke svijesti, dostojanstva i ponosa našeg naroda. Ti mladi ljudi, rođeni nakon ratova, ponijeli su u sebi želju da hodaju uspravno, da traže istinu, pravdu i znanje — i to bez straha. U njihovim koracima osjetila se nada za rađanje novog Sandžaka i bolje Srbije.
No, kako to često biva, ono što je veliko i čisto pokušava se uprljati i zamutiti, svesti na prizore koji ne zaslužuju pažnju.
Fotografija jedne pokrivene studentice kako “jecka” i grli se sa studentom koji na glavi nosi šajkaču i srpsku zastavu postala je odjednom tema dana — gotovo jedina slika koju su mnogi zapamtili.
Takav kadar, međutim, ne pripada tom događaju u njegovoj suštini. Znamo da ta djevojka nije uopće učestvovala u studentskoj šetnji i znamo da to nije ono što su sandžački studenti svojim maršem htjeli poručiti svijetu. Njihov marš bio je simbol dostojanstva, identiteta i odlučnosti, a ne konfuznih gestova i poruka labilne studentice s hidžabom, koje vrijeđaju sjećanje i osjećaje mnogih ljudi.
Zato se mora reći jasno: to što se dogodilo neprimjereno je — i vjerski i simbolički. Zagrljaj hidžaba ispod šajkače, simbola koji u našem kolektivnom pamćenju nosi težinu stradanja, suza, silovanja i rana koje još nisu zacijelile.
Naš narod nije protiv pomirenja, ali pomirenje ne počinje fotografijom, već istinom i pravdom. I zato ovaj slučaj ne smije postati priča studentskog marša. On je samo rub, periferija — neprimjeren trenutak koji ne predstavlja ni duh ni cilj te plemenite šetnje.
Upravo tu, na tom raskršću između emocije i razuma, čini se da je i naša ulema ponovo zakazala. Umjesto da jasno, odmjereno i mudro ukaže da ovaj čin nije središnja poruka studentske šetnje, već njen nesretni rub, ulema se podijelila. Jedni su navalili da osuđuju, kao da se cijeli hod sveo na taj kadar, dok drugi, u želji da pokažu širinu, prelaze preko očigledne pogreške i ne upućuju ni najblaži, bratski savjet. A istina je — i vjera nas tome uči — da nije grijeh pogriješiti, grijeh je ne opomenuti, a posebno puhati u krila očitoj grešci. Jer ono što je viđeno nije ni lijepo, ni dostojno, ni primjer koji smije postati pravilo među našom omladinom.
Zato ostanimo dostojanstveni u podršci studentima. Ne dozvolimo da se njihova poruka o zajedništvu, obrazovanju i ponosu svede na tu jednu sliku. Jer oni su hodali za ideale — ne za fotografije neke Nadije.
Izvor: Sandzacke.rs