Pitanje da li imami, odnosno vjerski službenici, treba da se bave dnevnom politikom jedno je od najaktuelnijih u javnom životu Sandžaka. Na društvenim mrežama, u javnim raspravama, ali i sa samih minbera sve se češće mogu čuti politički stavovi, kritike lokalnih vlasti i komentari o aktuelnim društveno-političkim procesima. To otvara ozbiljnu dilemu: gdje završava misija vjerskog službenika, a gdje počinje nelegitimno bavljenje politikom?
Piše: Teufik Tahirbegović
Imami su, po definiciji i pozivu, duhovni vodiči. Njihova uloga je da predvode vjernike u ibadetu, da poučavaju Kur’anskom pismu, da brinu o moralnom i vjerskom odgoju zajednice. Oni su emanetlije kojima je dato povjerenje džematlija, a ne partijski funkcioneri kojima je zadatak da zauzimaju stavove u ime ili protiv lokalne vlasti. Međutim, u praksi, granica između religijskog i političkog djelovanja često se briše.
Posebno se primjećuje da su imami Islamske zajednice u Srbiji (Mešihat u Novom Pazaru) mnogo aktivniji u političkim komentarima od kolega iz Islamske zajednice Srbije. Dok se potonja uglavnom drži vjerskog rada i ritualnih obaveza, imami Mešihata IZ u Srbiji nerijetko koriste hutbe i javne nastupe kao platformu za iznošenje političkih poruka. Time se vjerski autoritet koristi kao sredstvo pritiska ili oblik političke propagande, što vjernike stavlja u nezgodan položaj: sa jedne strane slušaju hodžu kojem vjeruju, a sa druge strane izloženi su političkoj poruci na mjestu gdje nemaju pravo odgovora.
Kritičari ovakve prakse tvrde da imami time prekoračuju svoje kompetencije. Umjesto da se bave vjerom, odgojem i društvenim moralom, oni se uključuju u sukobe vlasti i opozicije, nerijetko koristeći jezik podjela i optužbi. Takva praksa može dovesti do erozije povjerenja u same institucije vjere – jer ako imam postane politički akter, onda ga vjernici posmatraju kroz partijske naočare, a ne kao neutralnog duhovnog vodiča.
S druge strane, ima onih koji brane pravo imama da komentarišu društvene i političke pojave. Oni ističu da vjera i društvena stvarnost ne mogu biti potpuno odvojene, te da imam, kao glas naroda, ima obavezu da ukaže na nepravdu i da kritikuje vlast kada ona ugrožava zajednicu. Problem, međutim, nastaje kada kritika preraste u stalno pozicioniranje na jednoj strani političke scene, ili kada hutba postaje poligon za partijsku borbu.
Zaključak se nameće sam: imami imaju dužnost da budu glas razuma i moralnog autoriteta, ali ne i da postanu politički komentatori ili protivnici lokalnih vlasti. Granica postoji, i ona je jasna – vjerski službenici trebaju ostati u domenu vjerskog, moralnog i odgojnog djelovanja, dok politiku treba prepustiti onima kojima je to posao i odgovornost. Svako miješanje u suprotnom pravcu vodi gubljenju kredibiliteta i vjere u institucije koje su iznad dnevne politike.
Kada se hodže previše urone u dnevnu politiku, rizikuju da vjera postane instrument partijske borbe, a Islamska zajednica politički akter umjesto moralnog autoriteta. Posebno u Sandžaku, gdje Islamska zajednica u Srbiji daleko više izlazi na političko polje od Islamske zajednice Srbije, potrebno je razmisliti o balansu. Jer dok vjernici od imama očekuju da budu vodiči u vjeri i moralu, prečesto ih dobijaju kao političke komentatore – a to, dugoročno, može narušiti i vjeru i politiku.
Izvor: Sandzacke.rs
