Zamislite svijet u kojem bi imami, umjesto da drže hutbe i poučavaju djecu Kur'anskom pismu, počeli da se bave – medicinom. Na primjer, mladi, nedozreli hodžica iz Sandžaka koji je tek završio medresu, obuče bijeli mantil i krene da operiše slijepo crijevo. “Bismillah, brate, ovo nije hirurški rez, ovo je sunnet rez”, kaže on pacijentu na stolu. Naravno, operacija bi završila katastrofalno, ali eto – čovjek je imao dobre namjere.
Piše: Teufik Tahirbegović
A možda bi se specijalizirao za oftalmologiju? “Inšallah, vid će ti se vratiti,” kaže dok pacijentu stavlja naočare za čitanje. Ili bi možda radio u psihijatriji, gdje bi svaki mentalni problem riješavao istim receptom: “Samo se moli i sve će proći.” Dijagnoza bi uvijek bila ista – “nedostatak vjere”, a terapija standardna – “više džume i manje gledanja televizije”.
A šta bi bilo kada bi se ovi “novoizlegnuti” imami iz Islamske zajednice latili inžinjerstva? Možda bi projektovali most preko Raške – samo što bi se most završio u sred rijeke, jer nisu imali vremena za proračune, nego su se bavili pisanjem političkih saopćenja na Facebooku. Ili bi, recimo, projektovali lift koji ide samo – prema gore. Silazak nije predviđen, jer “nije lijepo ići unazad”.
Zamišljam i scenario u kojem bi hodže bile pioniri vještačke inteligencije. Njihov algoritam bi funkcionisao ovako: svaki unos korisnika se automatski pretvara u hutbu protiv lokalne vlasti. Ako upišete “Kako da skuham kahvu?”, sistem bi odgovorio: “Prvo pitaj vlast u Novom Pazaru zašto nema radnih mjesta, pa onda pričaj o kahvi!” I tako bi nastala prva AI hutba mašina – bez opcije isključivanja.
Sve ovo zvuči smiješno, ali upravo to rade kada se umjesto vjerskim poslom, poučavanjem djece i brigom o džematlijama, počnu baviti dnevnom politikom. Mladi, tek “ispiljeni” imami, kojima je tek pero naraslo iza uha, odjednom sebe vide kao političke analitičare, opozicione tribune i eksperte za javnu upravu. Oni sa minbera pričaju o tenderima, deponijama, partijskom zapošljavanju – a džematlije, koje su došle na džumu da čuju nešto o vjeri, dobiju besplatni politički program umjesto hutbe.
I onda se pitamo gdje bi svijet završio kada bi svi tako radili? Vrlo jednostavno – u potpunom haosu. Svako treba da zna svoje granice. Hirurg neka bude hirurg, inžinjer neka projektuje, a hodža neka bude hodža. Jer ako oni počnu da glume političare, zamislite šta bi bilo kada bi političari počeli da drže hutbe? Političari bi na minberu pričali o tome kako je njihova stranka “najbliža Allahu”, a opozicija bi bila “šejtanska zavjera”.
Džuma bi trajala tri sata, a hutba bi se završila s rečenicom: “Hvala vam na pažnji, glasajte za nas na sljedećim izborima.” . Umjesto ezana, čuli bi se izborni džingovi. A kurban-bajram bi se pretvorio u predizbornu kampanju, gdje bi se dijelile lifleti umjesto mesa. Zamislite političara koji drži hutbu: “Draga braćo i sestre, kao što Allah vodi vjernika, tako i ja vodim općinu ka prosperitetu. A ove deponije što se spominju – to su fake news!”
Na kraju, možda je bolje da hirurzi operišu, inžinjeri projektuju mostove, programeri pišu kodove – a hodže drže hutbe o vjeri, moralu i duhovnosti. Jer kada svako radi ono što najbolje zna, svijet funkcioniše. A kada se svi međusobno mijenjaju – nastaje komedija koju nijedna AI mašina ne bi mogla da izmisli.
I možda je upravo to lekcija: ostani na svom mjestu, radi ono što znaš, a političke stavove ostavi – političarima. Ili još bolje, ostavi ih onima koji su za to kvalifikovani, a to, nažalost, rijetko ko jeste.
Izvor: Sandzacke.rs