U vremenu kada se identiteti na Balkanu i dalje preispituju, prelamaju i politiziraju, izjava Kenane Strujić-Harbić da je Bosna matična država Bošnjaka u Crnoj Gori izazvala je buru reakcija. Od optužbi za navodni revizionizam, do etiketa o “nacionalnoj šizofreniji” – raspon napada bio je širok. A ipak, iza te rečenice ne stoji ni prijetnja, ni aspiracija, ni negacija tuđe države. Iza nje stoji historijska i duhovna činjenica.
Piše: Dr. Mustafa Cerić
Bošnjaci na prostoru današnje Crne Gore nisu nastali političkom odlukom, niti su proizvod administrativnih prekrajanja. Oni su autohtoni narod Sandžaka, narod čije su generacije živjele na tim prostorima mnogo prije nego što su se granice pomjerale, carstva smjenjivala, a ideologije mijenjale ime i oblik. Nisu oni došli Crnoj Gori, nego je Crna Gora, kroz historijske procese, došla njima. I oni su je prihvatili.
Uprkos periodima nepovjerenja, nepravdi i otvorenih progona, Bošnjaci su pokazali političku zrelost i državotvornu odgovornost. Bili su presudan faktor u obnovi crnogorske nezavisnosti 2006. godine. Podržali su njen NATO put. Danas su snažan oslonac njenom evropskom kursu. Lojalnost državi u kojoj žive nikada nije bila upitna.
Ali lojalnost državi i pripadnost matici nisu suprotstavljeni pojmovi.
Bosna je za Bošnjake više od susjedne zemlje. Ona je historijska, kulturna i duhovna matica, prostor gdje je bošnjačko ime reafirmirano, gdje je narod preživio genocid i sačuvao svoju svijest uprkos pokušajima negacije. Ta veza nije teritorijalna aspiracija, nego identitetska činjenica. Ona nije politički projekat, nego emotivna i historijska vertikala.
Zato je nepristojno, pa i intelektualno nepošteno, porediti tu vezu sa velikodržavnim ideologijama koje su kroz historiju težile da Crnu Goru ili Bosnu podrede tuđim centrima moći. Bosna nikada nije imala teritorijalne pretenzije prema susjedima. Ona se stoljećima branila – i opstajala.
U tom svjetlu treba posmatrati i polemiku oko izjave Kenane Strujić-Harbić. Ona je ostala u Pljevljima, u svom gradu, birajući teži put političke borbe za prava svog naroda i za građanski karakter Crne Gore. Nije izabrala komfor distance, nego izazov prisutnosti. To je politička hrabrost.
S druge strane, oni koji iz Sarajeva ili drugih centara spočitavaju „nacionalnu nedosljednost” često i sami svjedoče o dubokoj, gotovo organskoj povezanosti s Bosnom. Primjer Senada Pećanina, rođenog u Bijelom Polju, koji je svoj profesionalni i životni put ostvario u Sarajevu, pokazuje upravo ono što se osporava: da je Bosna prostor u kojem se Bošnjaci, ma gdje rođeni, osjećaju kao svoji na svome.
To nije kontradikcija. To je kontinuitet.
Bošnjaci Crne Gore ne traže poseban status, niti žele biti instrument bilo čije politike. Ne žele biti “biomasa” kojom će se brojčano učvršćivati nečiji nacionalni projekti. Oni žele biti ravnopravan i ponosan dio crnogorskog društva, sa jasnom sviješću o vlastitom identitetu.
I upravo tu leži njihova snaga.
Identitet koji se ne nameće drugima, ali se ne odriče sebe. Lojalnost državi bez odricanja od matice. Otvorenost prema susjedima bez zaborava historije.
Da, Bosna jeste kulturna i nacionalna matica Bošnjaka, gdje god oni živjeli. Da, Crna Gora je država i domovina Bošnjaka koji u njoj žive. Te dvije istine ne isključuju jedna drugu, one se nadopunjuju.
U vremenu kada se Balkan ponovo pokušava lomiti po starim šavovima, Bošnjaci mogu biti most između Sarajeva i Podgorice, između historije i budućnosti, između sjećanja i evropske perspektive.
Uz puno poštovanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta i Bosne i Crne Gore.
Jer stabilnost regiona ne gradi se negiranjem identiteta, nego njegovim uvažavanjem.