Problem SDA Sandžaka nikada nije bio u tome što je zagovarala bošnjačko jedinstvo – naprotiv, ta ideja godinama je bila jedno od važnih obilježja njene politike. Pitanje se, međutim, često otvaralo onda kada je trebalo napraviti konkretan dogovor: da li je cilj zaista zajedničko djelovanje ili je jednako važno bilo i pitanje ko će to jedinstvo predvoditi i imati ključnu riječ?
Autor: Nedžad Smailagić
Pred gotovo svakim važnijim izbornim ciklusom iznova bi se otvorilo pitanje bošnjačkog jedinstva. Govorilo se o zajedničkom nastupu, objedinjavanju glasova i potrebi da Bošnjaci u Beogradu imaju snažniju političku poziciju. Međutim, kada bi trebalo napraviti konkretan dogovor, pokazalo bi se da između političkih aktera postoji mnogo manje spremnosti na kompromis nego što je bilo spremnosti za javno zalaganje za jedinstvo.
U slučaju SDA Sandžaka, godinama je postojao jedan prepoznatljiv obrazac: jedinstvo je poželjno, ali pitanje ko će ga predvoditi postajalo je jednako važno kao i samo jedinstvo. A kada jedan politički lider želi biti prvi među svima, teško je napraviti zajedničku kuću u kojoj će svi imati osjećaj da su jednako važni.
To, naravno, ne znači da su za neuspjeh ranijih inicijativa odgovorni samo SDA Sandžaka i Sulejman Ugljanin. SPP, SDP i drugi bošnjački politički akteri također imaju svoj dio odgovornosti. Svaka stranka ima vlastite interese, biračko tijelo i političke ambicije. Ali upravo zbog toga jedinstvo traži odricanje od dijela stranačkih interesa, a prije svega spremnost da niko ne bude vlasnik ideje bošnjačkog zajedništva.
Paradoks ovog trenutka jeste u tome što SDA Sandžaka danas možda najglasnije insistira upravo na jedinstvenoj bošnjačkoj listi za parlamentarne izbore. Poslanik SDA Ahmedin Škrijelj javno je pozvao SDP i SPP na razgovore, uz obrazloženje da bi zajednička lista spriječila rasipanje bošnjačkih glasova i omogućila veći broj mandata.
Istovremeno, međutim, SDP i SPP prema toj ideji imaju određenu rezervu. Na sastanku bošnjačkih parlamentarnih stranaka u BNV-u početkom septembra nije postignut dogovor o zajedničkoj listi, a za SDP je navedeno da takva lista “trenutno nije realna”.
I tu dolazimo do možda najzanimljivijeg paradoksa ovogodišnjih izbora. Jedinstvena bošnjačka lista, za koju se SDA Sandžaka grčevito zalaže, ne mora automatski biti politički najnepovoljniji scenario za vlast u Beogradu. Naprotiv, ukoliko bi takva lista uspjela objediniti gotovo sve bošnjačke glasove, mogla bi biti snažan politički faktor u budućem parlamentarnom sazivu. Ali ako se iza ideje jedinstva krije međustranačko nadmetanje, nepovjerenje i borba za lidersku poziciju, rezultat može biti potpuno drugačiji.
Posebno je zanimljivo pitanje odnosa prema studentskoj listi. Ukoliko bi se dio bošnjačkih birača koji bi inače razmatrao podršku studentskoj opciji usmjerio prema zasebnoj bošnjačkoj listi, to bi moglo smanjiti potencijal studentske liste u Sandžaku. Iz te perspektive može se izvesti politička procjena da bi takva fragmentacija opozicionog biračkog tijela mogla odgovarati vlasti Aleksandra Vučića. Ali to nije isto što i tvrdnja da SDA radi u interesu aktuelne vlasti – za takvu tvrdnju nema dovoljno dokaza.
Zato je mnogo važnije pitanje političke posljedice nego političke namjere: da li će insistiranje na posebnoj bošnjačkoj listi ojačati političku poziciju Bošnjaka ili će, u konkretnim okolnostima, dodatno podijeliti biračko tijelo koje želi promjene?
I upravo tu se vraćamo na suštinu problema. Ako je cilj zaista zajednički nastup Bošnjaka, onda ne može biti presudno ko će sjediti na čelu stola, ko će biti nosilac liste ili ko će politički profitirati. U suprotnom, riječ “jedinstvo” postaje samo predizborni slogan koji se aktivira kada se približe izbori, a zaboravlja čim počnu pregovori o tome ko će biti prvi.
Bošnjacima Sandžaka ne treba jedinstvo oko jednog lidera. Treba im dogovor više političkih aktera oko zajedničkih interesa. To su dvije potpuno različite stvari.
I možda je upravo tu najveći test za sve bošnjačke stranke: jesu li spremne prihvatiti da u zajedničkom projektu niko ne može biti “glavna faca”, nego samo jedan od učesnika? Ako nisu, onda problem nije u tome što Bošnjaci ne žele jedinstvo, već u tome što njihovi politički lideri još uvijek nisu spremni odreći se dijela vlastitih ambicija zarad njega.
Izvor: Sandzacke.rs