Kad političko beščašće dosegne dno, uvijek se pokaže da postoji i podrum ispod. Izjava lidera SDA Sandžaka o rahmetli muftiji Muameru Zukorliću u gostovanju na sarajevskoj Federalnoj televiziji predstavlja upravo takav trenutak – kad se politički mrtvac pokušava oživiti na račun lika i djela čovjeka koji je zauvijek otišao, ali čiji doprinos i dalje živi u srcima onih koji cijene istinu i dostojanstvo.
Piše: Teufik Tahirbegović
Političar koji ništa duboko intelektualno nije imao reći tokom svoje dugogodišnje političke karijere, politički mrtvac koji se još koprca poput ribe na suvom, ništa drugo ne zna već da provokacijama skreće pažnju na sebe. Taj najdugvječniji lider jedne političke partije na Balkanu i prostoru bivše SFRJ, umjesto da sjedi kući i igra se sa unucima a politiku prepusti mlađima u stranci, i dalje pokušava ostati na sceni makar još neko vrijeme.
I šta radi? Napada mrtvog čovjeka. Jer živi su mu se odavno okrenuli leđima.
Čovjek kojem je najveći intelektualni domet (navodno albanska) anegdota o crknutom magarcu kome ne treba prilaziti i priča o kravama koje naskaču jedna na drugu, u intervjuu za Federalnu TV iz Sarajeva na najprizemniji mogući način je omalovažavao lik i djelo rahmetli muftije Muamera Zukorlića. Iz ovog nastupa jasno je da se radi o čovjeku koji je odavno izgubio osjećaj za pristojnost i osnovne društvene norme.
Ironija je što je upravo Sulejman taj koji predstavlja oličenje te anegdote o crknutom magarcu – političku lešinu koja smrdi, a koje se svaki razuman čovjek kloni. Ali, eto, nekima je suđeno da se i u starosti ponašaju kao da su tek učili azbuku civilizovanog ponašanja.
Političar koji će u svom narodu, kako to mogi znaju reći, biti upamćen kao “ključni akter podjele Islamske zajednice na ovim prostorima 2007. godine” i lider stranke koju je svjesno upropastio kako bi, po svom uvjerenju, ostao u istoriji upisan kao lider nekada najjače bošnjačke stranke – krajnje cinično je upotrebio izraz “pokojnik” za rahmetli muftiju, vjerujući valjda da će rahmetliju nešto potcijeniti i uvrijediti time.
No, nanio je štetu samo svojoj sijedoj glavi i obrazu. Jer, dok je Muamer Zukorlić gradio mostove razumijevanja i borio se za dostojanstvo svog naroda, Doktor je bio zauzet rušenjem svega što je dotakao – uključujući i svoju vlastitu stranku.
Ostaće upamćen u bošnjačkom sjećanju i kao čovjek koji je svesrdno pomagao pokušaju albanizacije sandžačkih Bošnjaka. Sramno je u rukama držao zastavu Velike Albanije na kojoj je Sandžak ucrtan kao zamišljeni dio te tvorevine. Biće upamćen i kao političar koji je rastjerao iz SDA sve umne ljude i intelektualce kako bi se okružio poslušnicima od kojih nije teško biti pametniji.
Kada čovjek nema vlastiti identitet, lako se prodaje tuđem. I kada nema vlastite ideje, lako napada tuđe.
Koristeći termin suprotan bošnjačkoj tradiciji, lider SDA vrijeđa osjećanja brojnih građana koji poštuju doprinos rahmetli muftije društvenom i političkom životu Sandžaka i šire. Korištenje izraza “pokojnik” za preminulog bošnjačkog lidera u političkom govoru krajnje je neprimjereno i nedostojno – radi se o pokušaju omalovažavanja ličnosti koja je ostavila dubok trag u bošnjačkom društvu.
Ono što je posebno groteskno u ovoj cijeloj situaciji jeste što čovjek koji je svoj politički život posvetio tome da bude tuđa marioneta, sada pokušava da grize onoga ko je, unatoč svim razlikama, ostao dosljedan sebi i svom narodu do kraja.
Rahmetli Muamer Zukorlić možda nije bio savršen, možda je griješio, možda je donijeo neke pogrešne odluke – ali je ostao čovjek koji je pokušavao da gradi, a ne da ruši. I to je razlika između čovjeka i političke lešine.
Sulejman svojom izjavom nije povrijedio rahmetliju – on je odavno iznad svega toga. Povrijedio je sebe, svoju već načetu čast i dostojanstvo koje mu je ostalo. I pokazao je da ni godine nisu mogle da ga nauče osnovnom pravilu civilizovanog ponašanja: mrtvi se ne diraju, posebno ne oni koji su više učinili za tvoj narod nego što si ti učinio za čitav svoj život.
Izvor: Sandzacke.rs